Hamza Višća je brigadir oružanih snaga Bosne i Hercegovine u penziji. Za naš portal govorio je između ostalog o regionalnoj bezbednosti, preprekama na evroatlantskom putu Bosne i Hecegovine, uticaju NATO na region Zapadnog Balkana, kao i eventualnom referendumu o NATO u Republici Srpskoj.

European Western Balkans: Šta su prema Vašem mišljenju glavni bezbednosni izazovi i dileme u regionu Zapadnog Balkana?

Hamza Višća: Zapadni Balkan nije izolovan od globalnih sigurnosnih izazova, kao što su terorizam, organizirani kriminal, izbjegličke krize, korupcija i trgovina ljudima i narkoticima. Dodaju li se tome anomalije i posljedice sukoba s kraja prošlog vijeka, onda je ovaj region suočen sa permanentnim izazovom izgradnje i očuvanja sigurnog okruženja. Revizija historije, rehabilitacija fašizma i jačanje nacionalizama dodatno sigurnosnu situaciju na Balkanu čini komplikovanom.

U traganju za pravim odgovorom nameće se potreba zajedničkog i sveobuhvatnog suočavanja zemalja ovog regiona sa sigurnosnim izazovima, ali i integracije u evropski i euro-atlanski sistem kolektivne sigurnosti.

EWB: Šta vidite kao osnovne prepreke na evro-atlantskom integracijskom putu Bosne i Hercegovine?

HV:Nedostatak jedinstvene vizije budućnosti Bosne i Hercegovine je osnovna kočnica u procesu euro-atlanskih integracija Bosne i Hercegovine. Politička volja da se uradi nešto po tom pitanju, koja je postojala početkom ovog vijeka, preciznije od 2002. do 2010.godine, jednostavno je nestala. Prisutno je barem pet različitih vizija kako bi Bosna trebala izgledati za 20-30 godina. Ne poštuje se ni Zakon o odbrani BiH, koji članom 84 precizira obavezu svih institucija države da učine sve, iz svoje nadležnosti, da BiH ispuni uslove ulaska u NATO.

Nažalost, nema ni opšteg društvenog dijaloga o ovom pitanju, koji bi nema sumnje pomogao racionalnom rasuđivanju o pozitivnim i negativnim efektima ulaska u Sjeverno-atlanski savez. Posljednjih sedam-osam godina se pitanju ulaska u NATO u institucijama BiH ne poklanja dovoljna pažnja. Glasniji su protivnici ulaska, nego oni koji to navodno zagovaraju. Nema dijaloga ni polemike, barata se paušalnim i netačnim ocjenama, često baziranim na stereotipima i emocijama. 

EWB: Kako tumačite najave Milorada Dodika za raspisivanje referendom povodom članstva u NATO?

HV: Upravo nedostatak društvenog dijaloga i javne rasprave o pitanju ulaska u NATO daje prostor za manipulaciju javnošću, pa i kroz najavu i eventualno održavanje referenduma u manjem BiH entitetu. Mene ne brine hoće li se ili neće održati referendum u dijelu BiH, više me zabrinjava inertnost većine koja zagovara ulazak u NATO i očekuje da se to samo po sebi desi. U tom smislu, nužno je da institucije na nivou države, prije svih Predsjedništvo BiH, Ministarstvo vanjskih poslova i ….. hitno naprave Komunikacijsku strategiju BiH za ulazak u NATO, akcioni plan za njenu implementaciju i na taj način uspostave Platformu za opšti društveni dijalog o pozitivnim i negativnim posljedicama ulaska BiH u Sjevernoatlanski savez.

EWB: Da li bi širenje bezbednosnog kišobrana NATO u našem regionu značilo više stabilnosti?

HV: Naravno da bi ovaj region bio sigurniji sa ulaskom u NATO država Zapadnog Balkana koje to još nisu učinile. Kao prvo, NATO članice ne ratuju međusobno, bez obzira na nivo eventualnog neslaganja. Uz to NATO ima mehanizam medijacija, koji se u slučaju Grčke i Turske pokazao vrlo efikasnim. Zahvaljujući tom mehanizmu sačuvan je mir, iako je bilo ozbiljnih varnica na relaciji Atina – Ankara.

Već danas smo sigurniji, sa Crnom Gorom u NATO-u, nego prije samo godinu dana, kada su u javnosti bili u opticaju narativi o mogućem Ukrajinskom i/ili Makedonskom scenariju u BiH.

Makedonija je vrlo poučan primjer kako zapostavljanje integracijskih procesa može dovesti do vala nesigurnosti, nasilja pa i najgoreg scenarija. Naime, mjere i alati približavanja i pristupanja EU i NATO se u makedonskom društvu, kao i bosansko-hercegovačkom,  moraju i mogu koristiti za jačanje kohezije tog društva. Izostanak tih mjera umanjio bi šansu Bosne i Hercegovine za kvalitetniju, realnu integraciju društva, razvaljenog u minulom ratu.

EWB: Kako ocenjujete vojnu saradnju Bosne i Hercegovine i NATO i kakve su perspektive za razvitak iste? 

HV: NATO je u BiH prisutan od 1995.godine, uradio je puno na implementaciji tzv. vojnih aneksa Dejtonskog sporazuma. Zajedno sa Misijom OSCE u BiH, se posebno fokusirao na reformu odbrambenog sektora, uspostavu jedinstvenog Ministarstva odbrane i Oružanih snaga BiH. Danas je NATO Štab u Sarajevu uključen u postizanje procedura i standarda u sektoru odbrane, kojim OS BiH postaju interoperabilne sa snagama članica NATO-a i njegovih partnera.

Vojna saradnja Saveza i BiH se realizira kroz niz aktivnosti, čiji obim zavisi od spremnosti BiH da ga poveća. BiH već više od deceniju učestvuje u NATO vježbama i operacijama podrške miru. NATO je prepoznao i podržao razvoj sposobnosti OS BiH, kao što su deminiranje, uništavanje ne-eksplodiranih ubojnih sredstava, obavljanje vojno-policijskih zadataka i obuka.  Većina kurseva u Centru za obuku za operacije podrške miru(PSOTC – Peace Support Operation Training Centre) u Sarajevu, je akreditovana od strane NATO-a i otvoreni su za sve zemlje regiona, članice i partnere NATO-a.

Bosna i Hercegovina treba iskoristiti priliku da aktiviranjem MAP-a (Membership action plan) nastavi sa izgradnjom i jačanjem sposobnosti koje će doprinijeti eventualnom pozivu za punopravno članstvo. Za početak, mora se uspostaviti platforma za opšti društveni dijalog o benefitima članstva u NATO-u.