fbpx
European Western Balkans
Analize Izdvojeno

Odsustvo strategije spoljne politike otvara mogućnost za manipulaciju

Ivica Dačić i Federika Mogerini; Foto: Evropska komisija

Srbija je vodila i vodi neusklađenu spoljnu politiku, koju karakterišu protivrečnost i konfuzni prioriteti koji se menjaju promenom političkih elita na izborima. Spoljnopolitička strategija koja bi bila doneta, trebalo bi da bude zasnovana na prethodnom opštedruštvenom konsenzusu o važnim pitanjima za budućnost jedne zemlje. Iako ne postoji takva strategija, postoje brojni dokumenti koji naznačavaju smer i pravce delovanja, ali koji su nekonzistentni, nepovezani i neusklađeni. Nakon proglašenja Savezne Republike Jugoslavije 1992. godine nije donet nijedan akt koji se odnosi na definisanje spoljnopolitičke strategije. Tek Goran Svilanović u svom ekspozeu 2001. godine ističe važnost definisanja novih ciljeva nakon smene vlasti 2000. godine i tad navodi da zemlja treba da teži pridruživanju Evropskoj uniji i Severnoatlantskom savezu. Nepostojanje jasno definisane strategije biće izvor problema kako na evropskom putu Srbije, ali i u odnosima prema njenim susedima. Takvo stanje odaje sliku dezorjentisanosti države na spoljnopolitičkom planu i straha od jasnog usmerenja u jednom pravcu. To bi značilo prestanak vođenja politike “sedenja na dve stolice”.

Izostanak jasne strategije omogućava svakom državnom zvaničniku da bez odgovornosti daje izjave za dnevnopolitičke potrebe i prikuplja politike poene. Osim toga, preovladava tumačenje spoljnopolitičkih prioriteta na osnovu izjava zvaničnika, pošto drugi načini informisanja ne postoje. Tako je tadašnji ministar odbrane Zoran Đorđević, boraveći u zvaničnoj poseti Moskvi izjavio da su članstvo u EU i politika vojne neutralnosti ključni ciljevi spoljne politike Srbije, ali da se Srbija neće pridružiti nametanju sankcija Ruskoj Federaciji. Niko od građana nije upoznat da su to ključni ciljevi spoljne politike Srbije, niti je to negde zapisano, osim što je u javnosti poznato da su to trenutni stavovi Vlade Srbije.

Postojeća dokumenta (deklaracije, strategije, rezolucije)

Spoljna politika jedne zemlje ne mora nužno biti loša ako ne postoji pisana strategija, ali stvara dosta prostora za ad hoc promenu prioriteta, stavova i odnosa prema drugim državama i međunarodnim organizacijama. Iako strategija ne postoji, državne institucije su donele nekoliko dokumenata na osnovu kojih možemo pretpostaviti pravac i smer spoljnopolitičkog delovanja. U te dokumente spadaju: Strategija nacionalne bezbednosti i Strategija odbrane Republike Srbije iz 2009. godine, zatim Nacionalna strategija Srbije za pristupanje Srbije i Crne Gore EU, Deklaracija o odbrani nacionalnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Srbije iz 2007. godine, kao i Rezolucija o pridruživanju EU Narodne skupštine iz 2004. godine.

Rezolucija Narodne skupštine o zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Republike Srbije predstavlja ključni dokument za spoljnopolitičku orjentaciju zemlje. Ipak, rezolucije Narodne skupštine nemaju usaglašene stavove o spoljnopolitičkim prioritetima. Takvi dokumenti su protivrečni jedni drugome, što uzrokuje nekonzistentnost u postupcima državnog vrha u praksi. Ono što je zanimljivo da se u Strategiji nacionalne bezbednosti navodi da taj dokument predstavlja osnov za izradu drugih nacionalnih strategijskih dokumenata i to: Strategije spoljne politike, Strategije ekonomskog razvoja i Strategije odbrane. U okviru Zakona o spoljnim poslovima Republike Srbije navedeno je da Ministarstvo spoljnih poslova „predlaže Vladi strategiju razvoja spoljnih poslova i druge mere kojima se oblikuje spoljna politika Vlade“.

Na osnovu toga, ministar spoljnih poslova je slobodan da oformi posebna savetodavna tela radi formulsianja predloga spoljnopolitičke strategije.

Definisanjem strategije biće izbegnuta mogućnost da državni zvaničnici samoinicijativno određuju perspektivu zemlje, a zahvaljujući definisanju spoljnopolitičkih ciljeva i zadataka stvoriće se mogućnost da se svi činioci u društvu uključe u njihovo sprovođenje.

Nijedan ministar spoljnih poslova nije ozbiljno radio na donošenju strategije pa ni oni nakon petooktobarskih promena – Goran Svilanović i nakon njega Vuk Drašković. Međutim, u svojim izlaganjima pred Narodnom skupštinom su izneli osnovne postavke vizije svoje spoljne politike.

Jedan od pokušaja da se izradi strategija spoljne politike bila je inicijativa Spoljnopolitičkog saveta, savetodavnog dela Ministarstva spoljnih poslova da se otpočne sa izradom ovog dokumenta, za vreme mandata ministra Jeremića.  Međutim, takva strategija nije nikad predložena niti usvojena, a Vuk Jeremić je svoju viziju spoljne politike sa tadašnjim predsednikom Borisom Tadićem predstavio 2009. godine kao četiri stuba spoljne politike Srbije (SAD, Kina, Rusija, EU). Bez definisanih prioriteta saradnje, Srbija je nastavila da vodi dezorjentisanu spoljnu politiku.

Ekspoze predsednika Vlade Republike Srbije 2016. i 2017. godine

Ekspoze u javnosti uvek izaziva veliku pažnju, jer je to prilika da se građani upoznaju sa ciljevima Vlade i čime će se ona baviti u svom mandatu. Među deset tačaka ekspozea Aleksandra Vučića 2016. godine, spoljna politika zauzima prvo mesto i to pod naslovom “Ponosna i samouverena pred svetom: Srbija na putu ka EU, Srbija koja čuva i štiti svoju nezavisnost i Srbija koja neguje dobre i tradicionalne odnose sa iskrenim prijateljima u svetu.” U okviru poglavlja koje se tiče spoljne politike, navodi se da će Vlada Republike Srbije nastaviti da vodi aktivnu, jasno profilisanu i osmišljenu spoljnu politiku, koja doprinosi boljem pozicioniranju Republike Srbije na regionalnom, evropskom i širem međunarodnom planu. Uprkos navođenju da će Vlada nastaviti da vodi aktivnu i osmišljenu spoljnu politiku, građani Republike Srbije nisu upoznati sa tom politikom, pošto nigde ne postoji dokument kako bi se uvereli da je ta politika jasno profilisana i osmišljena, kao i da će doprineti boljem pozicioniranju države na međunarodnom planu. Što se tiče regionalne politike, „Vlada Srbije će nastojati da promoviše zdrave odnose sa svim zemljama u regionu, zasnovane na uzajamnom poštovanju i opredeljenju za zajedničku evropsku budućnost“. Razvoju dobrosusedskih odnosa pridaje se posebna pažnja u nadi da će rešavanje preostalih otvorenih pitanja doprineti boljoj atmosferi u regionu. U proteklih godinu dana, građani Srbije su svedoci brojnih verbalnih sukoba državnih funkcionera sa zvaničnicima iz regiona, kao i manevara (poput onog sa oslikanim vozom) koji su donosili kratkoročne političke poene, ali koji su naneli ogromne štete obema stranama. Slična je situacija ako se pogleda ekspoze premijerke Ane Brnabić, u čijem prvom delu se govori o spoljnoj politici pod vrlo zanimljivim naslovom „Povezivanje Srbija sa Evropom i svetom“. Iako je spoljnoj politici u samom ekspozeu dato malo mesta u odnosu na druge stvari, u prvoj rečenici se navodi da je „glavni strateški cilj Srbije pristupanje Evropskoj uniji“.

Odnosima sa Evropskom unijom je posvećena najviša pažnja, dok se u drugom delu više govori o saradnji sa “prijateljskom Rusijom”. Isto kao i u ekspozeu Aleksandra Vučića, navodi se da će „Vlada Srbije nastaviti da vodi aktivnu spoljnu politiku, jasno profilisanu i osmišljenu“. Još jednom se ističe ta jasno profilisana i osmišljena politika sa jedne strane, dok na drugoj strani vidimo njeno odsustvo, kao i pojedine ministre koji se po potrebi verbalno obračunavaju sa pojedinim, uglavnom zapadnim diplomatama.

Kako bi bila doneta adekvatna spoljnopolitička strategija, pitanje njenog donošenja treba zajedno da pokrenu civilno društvo, mediji i akademska zajednica. Javna rasprava je nužna uoči donošenja tako važnih dokumenata poput ovog koji bi na srednji ili duži rok definisao spoljnopolitičke ciljeve i pitanja od nacionalnog interesa. Uoči donošenja strategije, važno je i uskladiti postojeća dokumenta koja su navedena prethodno kako ne bi postojala situaciju protivrečnosti i neusklađenosti. Sve dok ne postoje formalizovani prioriteti, ostaje na ministrima, predsedniku Vlade, predsedniku Republike, da od posete do posete i od intervjua do intervjua saopštavaju svoja, nekad različita viđenja, u kojem pravcu jedna zemlja treba da se kreće što se tiče njene spoljne politike.

Povezani članci

Vojnom vežbom sa članicama NATO Srbija naginje ka saradnji sa zapadom

Igor Mirosavljević

Pomirenje, Berlinski proces i Forumi civilnog društva: Retrospektiva

EWB

Mađarska, mentor zbog koga ćemo na popravni

N. T. Štiplija