fbpx
European Western Balkans
Analize Izdvojeno

Solunsko obećanje – 14 godina kasnije

Solun; Foto: Pixabay

BEOGRAD – Vrata Evropske unije su za zemlje Zapadnog Balkana otvorena – glavna poruka koju je pre 14 godina EU poslala sa samita u Solunu. Bio je to prvi put da su evropski zvaničnici javno obećali da sve zemlje regiona, nakon decenija građanskih ratova, imaju evropsku perspektivu.

“Evropska unija ponovo naglašava svoju nedvosmislenu podršku evropskoj perspektivi zemalja Zapadnog Balkana. Budućnost ovog regiona je u EU”, piše u Deklaraciji koja je, na inicijativu Grčke, usvojena 21. juna 2003. godine u Solunu.

Ta rečenica odnosila se tada na Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i Albaniju. Odrednica “ponovo” odnosi se na činjenicu da je, pre Solumskog samita, Evropska unija više puta rekla da region ima evropsku perspektivu. Prvi put se to dogodilo 1999. godine na samitu u Portugalu u Santa Maria de Fieiri, ali treba imati u vidu da je u to trenutku SRJ pod Miloševićevim režimom i da je tek izašla iz bombardovanja. Drugi poziv da se priključe EU zemlje regiona dobijaju na samitu u Zagrebu 2000. godine na kom prvi putzvanično učestvuje i Vojislav Koštunica, kao novi demokratski izabran predsednik SRJ.

Kada iz ove perspektive sagledamo prethodnih 14 godina, malo je razloga za zadovoljstvo. Jedino je Hrvatska uspela da dosegne tu evropsku perspektivu, dok su ostale zemlje, čini se u vrlo nezavidnom, skoro pa paradoksalnom, položaju – tehnički nikad bliže Evropskoj uniji, ali suštinski i praktično nikad dalje.

Važna poruka koja je poslata sa samita u Solunu jeste i da za zemlje regiona EU uvodi kriterijum “napredovanje na osnovu individualnih zasluga”.

“Napredak svake zemlje ponaosob na njenom putu ka EU zavisiće od njenih sopstvenih postignuća u ostvarivanju kriterijuma iz Kopenhagena”, dodaje se u dokumentu.

To znači da će zemlje regiona ka EU napredovati na osnovu toga koliko su uradile na izgradnji demokratskih institucija koje garantuju vladavinu prava, uspostavljanju tržišne ekonomije i od njihovih kapaciteta da preuzmu sve obaveze koje proističu iz članstva u EU.

EU-Zapadni Balkan samit u Solunu 2003. godine; Foto: Evropska unija

Ovaj deo iz Solunske deklaracije čini se da su političke elite regiona u potpunosti zaboravile i zanemarile pa se često mogu čuti zamerke kako EU ima dvostruke aršine i oštrije kriterijume kada su zemlje Zapadnog Balkana u pitanju. Ono što je neminovno, i što svi evropski zvaničnici otvoreno kažu, jeste činjenica da je proces pregovora danas znatno kompleksniji jer EU uči iz prethodnih grešaka i ne želi da uvozi nerešene probleme u Uniju. Zbog primera Bugarske, Rumunije i Hrvatske, poglavlja 23 i 24, koja se u najvećoj meri i odnose na ispunjenje ovih političkih kriterijuma, odnosno demokratizaciju i vladavinu prava, u slučaju Srbije i Crne Gore zahtevaju mnogo više rada i reformi nego što je to bio slučaj ranije.  Takođe, ova poglavlja su u slučaju Crne Gore i Srbije i blokirajuća, odnosno ukoliko nema napretka u ovim oblastima, može doći do zaustavljanja pregovora ili njihovog prekida. To, sa jedne strane, može dosta produžiti čitav proces pristupanja, ali sa druge strane države će u trenutku primanja u članstvo biti daleko bolje pripremljene.

Ne samo da se svih ovih godina entuzijazam za ulazak regiona u EU smanjivao u zemljama Zapadnog Balkana, već su i krize u okviru EU i nedavni Bregzit učinili da Brisel pažnju preusmeri na neke druge regione i sopstvene probleme. I izjava Žana Kloda Junkera, prilikom preuzimanja dužnosti predsednika Evropske komisije 2014. godine, da u njegovom mandatu neće biti primanja novih članica, govori da proširenje nije visoko na agendi EU. Iako je Junkerova izjava tehnički potpuno tačna, jer u roku od pet godina nijedna država ne bi mogla proceduralno da ispuni sve kriterijume i uđe u EU, nanela je ogromnu političku štetu.

Zamor i nezainteresovanost Brisela za proširenje se u regionu često se koristi kao izgovor za neispunjavanje obaveza na putu ka članstvu, ali i za jačanje nedemokratskih i autoritarnih političkih lidera. Dodatni problem za građane ovih zemalja nastaje kada Brisel, u želji da sačuva stabilnost ranjivog Balkana, daje legitimitet takvim režimima. Možda najbolje objašnjenje tog fenomena, u intervjuu za VOA, dao je profesor Univerziteta u Gracu i stručnjak za Zapadni Balkan Florijan Biber.

“Dokle god Srbija obezbeđuje stabilnost u regionu, Zapad ne mari za to što se vlasti ponašaju nedemokratski, i to je takozvana stabilokratija”, smatra Biber.

(VOA, 17. 5. 2017. godine)

Ukoliko pogledamo u istoriju i ranija vremena jasno je da je Briselu stabilnost regiona uvek bila jako značajna. Ona je čak bila i ključan predulsov za otvaranje evropske perspektive regiona.  Naime, EU je još 1999. godine svoju politiku prema Zapadnom Balkanu nazvala “politikom stabilizicaije i pridruživanja“, dok je u slučaju svih drugih država koje su pregovarale ta politika nazivana “politikom pridruživanja”.

To se pokazalo kao opravdan potez Unije, jer je region tokom devedesetih prošao, ne samo kroz građanske ratove, već i kroz slom privrede, institucija, vrednosti, ali i društva u celini. Jedino brine što, uprkos svemu, ni danas, 18 godina posle, iako je Hrvatska članica EU, a ostale zemlje se nalaze na putu evropskih integracija, ne možemo reći da je region stabilizovan. Doduše, svima je jasno da političke elite na Zapadnom Balkanu nikada nisu Evropsku uniju ni gledale kao skup vrednosti kojima se iskreno teži, već se na Brisel uvek gledalo samo iz ugla novih investicija i korišćenja fondova. Možda bi to moglo da bude objašnjenje zašto iz Brisela i dalje na region gledaju kao moguće izvorište problema u Evropi.

Zbog toga je i mentorstvo i veće angažovanje EU na Zapadnom Balkanu i dalje neophodno. Koliko su stvari u regionu loše, pre svega kada je u pitanju demokratizacija i vladavina prava, postalo je jasno i visokoj predstavnici Federiki Mogerini nakon nedavne posete.

“Na Zapadnom Balkanu sam za tih nekoliko dana videla mnogo više nego ikada ranije. Taj region je izložen višeslojnim izazovima i tenzijama”, rekla je tada Mogerini.

(Tanjug, 06. mart 2017. godine)

Čini se da je to bio trenutak osvešćenja za briselsku administraciju, jer je od tada organizovano nekoliko zajedničkih sastanaka predstavnika država iz regiona sa evropskim zvaničnicima, a iz Brisela je stigla i ponuda o projektu Berlin plus, ili kako ga mediji ambiciozno nazivaju Maršalov plan za Balkan. I dok se zemlje Balkana plaše da će baš Berlinski proces biti zamena za potpunu integraciju regiona, iz EU poručuju da je to samo pripremna faza ka punopravnom članstvu, jer region, pre svega, mora da nauči da međusobno sarađuje.

Uprkos svemu, činjenice kažu sledeće: Srbija i Crna Gora napreduju u otvaranju poglavlja, Albanija čeka datum otvaranja pregovora, Makedonija je dobila proevropsku Vladu i najavljuje ubrzanje evropskih integracija, a Bosna i Hercegovina očekuje dobijanje statusa kandidata. Međutim, ko će prvi do briselskog cilja i da li će u najavljenom konceptu Evrope u više brzina biti mesta za sve zemlje Zapadnog Balkana, ostaje da vidimo i verujemo na reč evropskim zvaničnicima koji tvrde da solunsko obećanje ostaje.

Evropska unija je baš od te 2003. godine očekivala da je davanje jasnih instrukcija zemljama Zapadnog Balkana sasvim dovoljno kako bi te države krenule u ozbiljne reforme. Međutim, države regiona su, po ko zna koji put, dokazale da nisu sposobne da se same bave sobom. Ono što se 2017. godine može konstatovati jeste da nijedan od kopenhaških kriterijuma nije ispunjen – institucije nisu izgrađene, održivi ekonomski sistem ne postoji, istinsko pomirenje među susedima nije ostvareno, a vladajuće strukture koketiraju sa nacionalizmom iz perioda devedesetih.

Suštinu odnosa EU i Zapadnog Balkana od Solunskog samita 2003. godine možda najbolje opisuje švedski diplomata i stručnjak za region Karl Bilt.

“To obećanje će biti onoliko teško održati koliko je bilo važno dati ga.”

(N1, 26. mart 2017. godine)

Povezani članci

Situacija u Ukrajini neće pomeriti fokus EU sa vladavine prava

EWB

Vlasti u Srbiji zadovoljavaju se jedva prelaznim ocenama Evropske komisije

Sofija Popović

[BSC] Bez obzira na prepreke, pristupanje regiona EU važnije nego ikad

EWB