fbpx
European Western Balkans
Bezbednost Izdvojeno

Beogradska NATO nedelja: Koje je najbolje rešenje za normalizaciju odnosa?

Foto: Tanjug/Filip Krajinčanić

BEOGRAD – Na četvrtom panelu prvog dana Beogradske NATO nedelje, pod nazivom “Izazovi koji prate pregovore Beograda i Prištine i uticaji na regionalnu stabilnost potencijalnog sveobuhvatnog multidimenzionalnog sporazuma”, mogli su se čuti i argumenti za i argumenti protiv promene granica.

U diskusiji su učestvovali Džefri Gedmin, gostujući viši saradnik za Inicijativu buduće Evrope pri Atlanstskom savetu, Stefano Stefanini, gostujući viši saradnik u Skoukroft centru za strategiju i bezbednost, takođe pri Atlantskom savetu, Edvard Džozef, vanredni profesor i viši saradnik Univerziteta “Džon Hopkins” u SAD, Jelena Milić, direktorka Centra za evroatlantske studije i Bojan Klačar, izvršni direktor Centra za slobodne izbore i demokratiju (CeSID).

Gedmin je izneo stav da bi trebalo izazvati neke pretpostavke koje oblikuju debatu o razgraničenju, a to su da ovaj region očajnički želi stabilnost, kao i da želi da postane deo EU.

EU više nije relativno koherentna, poverljiva i fokusirana na Zapadni Balkan, kao što je ranije bio slučaj, naglasio je on. Okruženje se značajno promenilo, i EU će se ubuduće znatno razlikovati.

Razloge vidi u širenju populizma u Evropi, posebno u Nemačkoj kao jednoj od njenih najznačajnijih zemalja, Bregzitu, novoj politici američke administracije i drugim suštinskim promenama.

Stefanini, bivši spoljnopolitički savetnik predsednika Italije, ocenio je da su pregovori između Beograda i Prištine stigli do one tačke u kojoj više ne mogu napred bez “političkog skoka”.

“I Srbija i Kosovo mogu da budu zadovoljni do sada postignutim rezultatima, ali ne i statusom kvo”, rekao je Stefanini, ističući da bi on za Kosovo značio ostanak izvan UN, a za Srbiju izvan EU.

Dodao je da Srbija aktivno pokušava da blokira članstvo Kosova u Interpolu, iako je ova zemlja jedna od onih kojima je to članstvo najpotrebnije. To ilustruje štetnost posmatranja pregovora kao procesa u kojem jedna strana nužno dobija, a druga nužno gubi.

“Poenta nije u tome kada će se granica promeniti, već kako – silom ili sporazumno”, rekao je Stefanini. Prema njegovom mišljenju, takav sporazum morao bi da bude sveobuhvatan, da uključuje pitanja kao što su imovina i zaštita religijskih objekata, da uključuje međusobno priznanje i normalizaciju, kao i da bude podržan konsenzusom, bolje putem izbora nego referenduma.

Profesor Džozef istakao je da novija istorija Kosova ne počinje 1999, već deset godina ranije, dolaskom na vlast Slobodana Miloševića i ukidanjem široke autonomije Kosova, a zatim, raspadom Jugoslavije, i gubitkom njegovog statusa federalne jedinice. Albanci su bili isključeni iz zdravstvenog i obrazovnog sistema, rekao je on.

Potom je usledilo nekoliko godina mirnog otpora kosovskih Albanaca predvođenih Ibrahimom Rugovom, da bi neuspeh ove politike i kriza u Albaniji, koja je omogućila lako nabavljanje oružja, dovelo do rasta Oslobodilačke vojske Kosova, podsetio je Džozef.

Zato je bitno, prema njegovom mišljenju, da nijedna strana u dijalogu ne apsolutizuje status žrtve, jer će, u tom slučaju, zahtevi u pregovorima sve više rasti.

Termin “korekcija granica” nije pravilan, jer je korekcija izvršena između Kosova i Crne Gore i Kosova i Makedonije, objasnio je Džozef. Zato bi ovaj predlog trebalo ispravno nazivati razmenom teritorija.

“Teret je na zagovaračima da pokažu zašto ovo ne bi bila destabilišuća politika”, rekao je on, ističući da se radi o suprotnosti u odnosu na dugotrajnu strategiju međunarodne zajednice, koja je bila protiv etnički čistih država, jer je tako nešto nemoguće postići na Balkanu.

Zbog toga je, prema njegovom mišljenju, pravi put nešto nalik Prespanskom sporazumu između Makedonije i Grčke i natavak evroatlantskih integracija regiona.

Suprotan stav iznela je Jelena Milić. Ona je ponovila poentu svog uvodnog izlaganja ranije tog dana, u kom je naglasila da je multietničnost dobra ideja, ali je pitanje da li do nje treba da se dođe pre ili posle demokratizacije države po liberalnom modelu, koja trenutno još uvek nije sprovedena u Srbiji.

Teritorija o kojoj se govori previše je mala da bi se radilo o etničkim podelama, dodala je Milić. Takođe je istakla da bi ovakav razvoj događaja ohrabrio Bosnu i Hercegvinu da prizna Kosovo, čime bi se dobio uravljen region u kojem bezbednosna dinamika može mnogo bolje da se razvija.

“Šta je sa ljudima u Beogradu, na čiji život takođe negativno utiče nerešen status Kosova”, upitala je ona.

Milić je takođe iznela ocenu da je srpska opozicija regresivnija po pitanju Kosova i odnosa sa NATO-om, odnosno Rusijom, od vlasti, kao i da je manevarski prostor vlasti sužen zbog neslaganja sa Srpskom pravoslavnom crkvom i delom bezbednosnih snaga (Vojni sindikat Srbije).

“Od trenutka kada SAD postaje fleksibilnija po ovom pitanju, počinje žestoka kampanja o posledicama NATO bombardovanja”, dodala je ona.

Sa ovim stavom se nije složio Džozef, koji je ponovio svoju zabrinutost za sudbinu Srba sa centralnog i južnog dela Kosova kada bi sever zaista pripao Srbiji.

Istraživanje: 36% građana bi glasalo za razgraničenje, 34% protiv

Na panelu je takođe predstavljeno istraživanje koje su za ovu priliku sproveli CeSID i CEAS. Bojan Klačar istakao je neke od najzanimljivijih rezultata koji se tiču ove tematike.

Istraživanje, koje je sporvedeno krajem oktobra i početkom novembra, obuhvatilo je reprezentativni uzorak od 1010 ispitanika (bez Kosova).

Kada bi se sutra održao referendum o razgraničenju kakvo su predložili predsednik i Vlada, koje bi podržali EU i NATO, 36% bi glasalo za, 34% protiv, dok bi 22% apstiniralo, ukazao je Klačar, dodajući da je nivo ljudi koji imaju stav veoma visok (92%) s obzirom na relativno kratko vreme koliko je ova tema u javnosti.

Najveći broj građana smatra da su SAD akter koji će podržati razgraničenje (42%). Slede EU (24%), NATO i Nemačka (po 17%).

Većina građana (53%) smatra da Kosovo po svaku cenu treba da se očuva u sastavu Srbije, dok 22% misli suprotno. Sa druge strane, 63% građana ne smatra da se treba pomiriti sa nezavisnošću Kosova, dok se sa tom tvrdnjom slaže 12%

Iako je bezkompromisno zalaganje za Kosovo u sastavu Srbije i dalje većinska opcija, ona nema toliko veliku podršku kao ranije, napomenuo je Klačar.

Povezani članci

Moravčik: EU zainteresovana za proširenje, ali ne kao ranije

EWB

Nagi: Novac nije jedini izazov sa kojim se suočava NATO

EWB

Energetika i region: Bolja povezanost je neophodna

EWB