Otkako su Ukrajina i Moldavija 2022. godine zvanično počele proces evropskih integracija, mogućnost da novi kandidati postanu članice preko reda izaziva nelagodu na Zapadnom Balkanu. Iako je ubrzanje njihovog pristupanja EU posledica rata u Ukrajini, relativno brz tempo kojim su se ove zemlje do sada kretale nije uvek bio primljen sa entuzijazmom od strane dugogodišnjih kandidata sa Balkana.
Ipak, ova „trka” je uglavnom bez osnova iz više razloga, kažu sagovornici našeg portala. Prvo, izgledi za sprovođenje procesa po ubrzanoj proceduri, posebno kad je u pitanju kandidatura Ukrajine, mali su. Drugo, Ukrajina i Moldavija su do sada prošle samo lakši deo – otvaranje pregovora – dok pravi posao počinje sada. Konačno, nema čvrstih garancija za snažniji zamah proširenja EU, uprkos nekim ohrabrujućim signalima u skorije vreme.
Ukrajina i Moldavija su podnele zahtev za članstvo u Evropskoj uniji nekoliko nedelja nakon početka ruske invazije 2022. godine i dobile status kandidata u junu iste godine. Evropski savet je zvanično odlučio da otvori pregovore o pristupanju u decembru 2023, dok je istovremeno Gruziji dodelio status kandidata.
Ubrzo su se u javnosti nametnula poređenja između relativne brzine kojom su napredovali novi istočnoevropski kandidati sa stanjem pristupanja njihovih iskusnijih zapadnobalkanskih kolega.
Severna Makedonija i Albanija počele su pregovore o pristupanju tek u julu 2022. godine nakon višegodišnjeg odlaganja. Bosna i Hercegovina je dobila status zemlje kandidata šest meseci nakon Ukrajine i Moldavije, a još se čeka otvaranje pristupnih pregovora, dok Kosovo nije priznato kao kandidat. Crna Gora i Srbija godinama nisu napravile nijedan formalni korak napred.
Medijske priče o “nepravednoj” brzini napredovanja Ukrajine
U septembru 2023, Fajnenšel tajms je preneo da su „neki lideri Zapadnog Balkana sve više frustrirani što Ukrajina preskače njihove zemlje u procesu pridruživanja EU“. Kasnije te godine, POLITICO je objavio izjavu srpske ministarke za evropske integracije u kojoj se ocenjuje da EU nije reagovala tako brzo sa Zapadnim Balkanom kao sa Ukrajinom, Moldavijom i Gruzijom.
Bilo je i oštrijih ocena situacije, pri čemu su pojedini mediji na Zapadnom Balkanu objavili da je nepravedno što su zemlje poput Bosne i Hercegovine ostavljene u čekaonici, dok zemlje istočne Evrope, čiji je teritorijalni integritet narušen, napreduju.
Nije iznenađujuće da su ruski zvaničnici i državni mediji takođe iskoristili ove podele, a ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov (Sergey Lavrov) je prošlog septembra komentarisao da EU „prihvata naciste preko reda, dok će Srbija, Turska i drugi čekati“.
Reagujući na narative u ovomesečnom intervjuu, komesar za proširenje Oliver Varhelji je rekao da „nije dobra ideja pokušavati da se stvori trka između Zapadnog Balkana i Ukrajine“ i da „su uslovi uslovi i moraju da se primenjuju podjednako sa svakim pojedinim kandidatom“.
Međutim, još uvek ne veruju svi da bi to trebalo da bude tako. Prema nedavno objavljenom Minhenskom izveštaju o bezbednosti, 75 odsto Ukrajinaca veruje da bi EU trebalo da ubrza zahtev Ukrajine za članstvo u EU „čak i ako to znači snižavanje standarda za pridruživanje“. U izveštaju se, međutim, primećuju neslaganja unutar Evropske unije oko ovog pitanja i oprezno se prognozira šta bi mogli da budu dalji koraci.
Ubrzana procedura nije verovatna
Sagovornici našeg portala saglasni su da treba “menadžovati” očekivanja. Nataša Vunš, profesorka evropskih studija na Univerzitetu u Friburu, kaže da je važno zapamtiti da je početak pristupanja bio pre svega simboličan gest solidarnosti prema Ukrajini. Eventualni pregovori o proširenju, dodaje ona, verovatno će trajati najmanje deceniju i ne mogu ozbiljno da počnu pre nego što se ne završi rat sa Rusijom.
„Uprkos strahovima među zemljama Zapadnog Balkana da bi Kijev mogao da ih ‘preskoči’, nekoliko država članica izrazilo je jaku rezervu prema takvom ishodu i, ako ništa drugo, grupno proširenje Zapadnog Balkana i Ukrajine, verovatno zajedno sa Moldavijom i Gruzijom, moglo bi da se nazire na horizontu u narednih 10-15 godina“, kaže Vunš, koja je takođe članica Savetodavne grupe za Balkan u Evropi (BiEPAG).
Teona Lavrelašvili, politička analitičarka u Centru za evropsku politiku u Briselu, takođe sumnja da će Ukrajina ući u Evropsku uniju pre nego neke od zemalja Zapadnog Balkana iz više razloga, uključujući i činjenicu da u zemlji trenutno besni rat.
„Pored toga, pristupanje Ukrajine, zemlje sa 44 miliona stanovnika, neizbežno bi uticalo na institucionalnu i budžetsku dinamiku Unije. Ovo dovodi u pitanje vreme i prirodu neophodnih reformi, kao što su one u Zajedničkoj poljoprivrednoj politici i Kohezionim fondovima. Pravac i tempo ovih reformi su neizvesni i u velikoj meri će zavisiti od sledećeg rukovodstva Unije“, kaže ona.
Prema njenim rečima, očekuje se da će na izborima za Evropski parlament 2024. godine doći do značajnog pomeranja u desno, i da će populističke i radikalno desne partije ojačati, što bi potencijalno moglo da utiče na proširenje, kao i na podršku Ukrajini.
„Iako je proces proširenja postao mnogo više politički i geopolitički, upravljanje očekivanjima u pogledu vremenskog okvira pridruživanja Ukrajine EU biće ključno za izbegavanje razočaranja“, kaže Lavrelašvili.
Tempo prvih pristupnih koraka nije pouzdan indikator
Čak je upitno da li se dosadašnji pristupni proces Ukrajine i Moldavije može posmatrati kao posebno brz. Adnan Ćerimagić, viši analitičar Evropske inicijative za stabilnost, ističe da su nekada zemlje poput Estonije, Češke i Hrvatske prolazile kroz iste faze podjednako brzo, ili čak brže.
On kaže da sada slede dva ključna testa za EU.
„Prvo, postoji li jasna politička posvećenost da se Ukrajina i Moldavija dovedu do sledećeg cilja? Da li će to biti cilj finalizacije pregovora i punopravnog članstva u EU ili barem članstva u njenom Jedinstvenom tržištu? Ili će to biti prazan cilj da se otvore 33 poglavlja koja bi mogla da potraju još osam godina, što je bio slučaj za Crnu Goru, ili duže od decenije kao što će biti slučaj za Srbiju?“, pita Ćerimagić.
Drugi veliki test biće da li će EU biti spremna da ponovi svoj pristup Ukrajini i Moldaviji na Zapadnom Balkanu.
„Ono što smo do sada videli je manje nego ohrabrujuće. Pristup Evropske komisije Bosni i Hercegovini je u velikoj suprotnosti sa onim što smo videli sa Ukrajinom i Moldavijom. Uzmite za primer uslov donošenja Nacionalnog programa za usvajanje pravnih tekovina EU. U slučaju Ukrajine, za razliku od Bosne, Komisija to nije postavila kao uslov za početak pristupnih pregovora. To je zato što je i za unitarne države ovaj dokument ogroman i težak zadatak“, ističe Ćermigaić.
Zemlje Zapadnog Balkana su takođe odgovorne za tempo njihovog procesa pridruživanja
Neki posmatrači, međutim, ocenjuju da su, pored različitog pristupa EU prema Ukrajini i Moldaviji, zemlje Zapadnog Balkana takođe odgovorne za sporost procesa pristupanja.
Prema Kurtu Baseneru, višem saradniku u Savetu za politiku demokratizacije, trenutna razlika između istočnoevropskih kandidata i Zapadnog Balkana je to što ovi prvi imaju stvarnu političku volju da sprovedu neophodne reforme.
„Relativni nedostatak rezultata u većini zemalja Zapadnog Balkana mnogo govori“, kaže on.
On dodaje da je EU pomogla da se ovaj stav većine političara Zapadnog Balkana stvori, godinama preterujući sa optimizmom i ocenjujući da postoji napredak koji ima se slabo vidi u realnosti, kako kaže, u uzaludnoj nadi da će on postati realan tokom vremena.
„Postoji dublji problem: činjenica da u suštini političke elite ovih zemalja uglavnom ne žele standarde transparentnosti i odgovornosti sadržane u pravnim tekovinama – to bi uništilo njihov poslovni model“, kaže Basener.
On takođe ocenjuje da je postojanje građana koji doživljavaju EU kao zajednicu vrednosti pokrenula pozitivne promene u Ukrajini, uprkos tome što se zemlja i dalje suočava sa brojnim izazovima. S druge strane, na Zapadnom Balkanu EU se nikada nije isticala kao zajednica vrednosti, već više transakciono.
„Ako će da dođe do stvarnog napretka, to je ono što je potrebno – savez zasnovan na vrednostima između demokrata u EU i onih u regionu. Možda postoji šansa za suštinsko preispitivanje ovog pristupa kada dođe na vlast sledeća Komisija, ali ništa nije sigurno“, zaključuje Basener.
Da li zaista postoji zamah za proširenje?
Početak procesa pristupanja Ukrajine, Moldavije i Gruzije barem je naterao EU da ozbiljno razmisli o proširenju, koje je ranije izgledalo duboko zamznuto. Prošle godine su neki lideri EU, uključujući Šarla Mišela, izneli predloge da Unija bude spremna da primi nove članice do 2030. Vlade Francuske i Nemačke su potom dale predloge o tome kako reformisati institucije EU u tom kontekstu.
Da li su ovi znaci dovoljni da se zaključi da zaista postoji politički zamah za proširenje? Bez toga, pitanje ko će se prvi pridružiti – zapadnobalkanski ili istočnoevropski kandidati – poprilično je nerelevantno.
Teona Lavrelašvili smatra da, iako je došlo do značajnog pomaka u politici proširenja EU, održavanje ovog zamaha nije zagarantovano.
„Preovlađujući narativ sugeriše potrebu za institucionalnim reformama kako bi se primili novi članovi. Međutim, verujem da ovaj diskurs prikriva dublji nedostatak političke volje za proširenjem. Iako reforma može biti od suštinskog značaja za integraciju svih devet kandidata, uključujući Ukrajinu, ona nije toliko kritična za pristupanje manjih zemalja, poput Crne Gore, koja ima tek nešto više od pola miliona stanovnika“, kaže ona.
Nataša Vunš se slaže da je proširenje odnedavno vidljivo kao politika na evropskom nivou, ali kaže da će se EU suočiti sa mnogim drugim izazovima u godinama koje dolaze.
„Postoji konsenzus da će prijem tako velike zemlje kao što je Ukrajina, ili neko drugo grupno proširenje, zahtevati prethodna institucionalna prilagođavanja, najverovatnije u vidu promene ugovora, što dodatno udaljava izglede za brz završetak procesa proširenja sa Ukrajinom ili bilo kojom drugom od sadašnjih zemalja kandidata“, kaže ona.
Čini se da bi svi kandidati, umesto da brinu o tome ko će prvi ući u Evropsku uniju, trebalo da ulože dodatne napore da ubede EU da proširenje treba da ostane pri vrhu njenih prioriteta za 2024. godinu a i kasnije.