fbpx
European Western Balkans
Intervjui Izdvojeno

[EWB intervju] Reljić: Bez privrednog rasta u regionu nema ni političkog napretka

Dušan Reljić; Foto: Centar za spoljnu politiku

Intervju sa Dušanom Reljićem, šefom kancelarije Nemačkog instituta za međunarodne odnose i bezbednost (SWP) u Briselu, održan tokom konferencije „Nova strategija proširenja Evropske unije za Zapadni Balkan i EU susedi – Primer Rumunije“ koju su organizovali Centar za spoljnu politiku i fondacija Hanns Seidel u Srbiji, 7. februara.

European Western Balkans: Srbija i Crna Gore su jedine dve zemlje koje su dobile kalendarski rok za potencijalno članstvo u EU do 2025, dok su datumi izostavljeni za ostale kandidate i potencijalne kandidate. Da li mislite da je period predviđen Strategijom u skladu sa kapacitetima i mogućnostima Srbije i Crne Gore?

Dušan Reljić: Niko ne može do kraja da vam kaže, zato što postoje mnogobrojni činioci na koje čak i najefikasnija vlada ne može sama da nađe rešenje. Konkretno, govorim o tome da  je ekonomski razvoj u svim zemljama regiona u velikoj meri vezan, sa jedne strane, za stanje u Evropskoj uniji, sa druge strane, na stanje kamata na svetskim tržištima i na cenu energije.

Proteklih nekoliko godina cena energije je bila relativno niska, kamate su bile oko nule. Ukoliko se zaista dogodi, kao što se sada izgleda najavljuje, da cena energije ponovo poraste, da kamate porastu, zemljama regiona neće ostati mnogo novca za investicije. Bez ulaganja, ovi kandidati i mogući kandidati su suočeni sa ekonomskim tavorenjem i nazadovanjem. Srbija, Bosna i Hercegovina i Makedonija još nisu dostigle društveni proizvod koji su imale 1989. godine, a pretpostavka svakom društvenom preobražaju jeste da društvo bude bogatije. Jedino u bogatijem društvu može da nastane jedan pritisak odozdo, od društva na vlasti, da promene budu brže, da pravna država zaživi i sl. Ukoliko ima sve manje novca za preraspodelu, tu jača uloga države i uloga vlasti i samim tim je prostora za demokratiju manje. Stoga, sa jedne strane, svetska ekonomska kretanja imaju bitan uticaj na ovako osetljive privrede regiona koje su do te mere izložene spoljnim promenama.

S druge strane, u celom regionu su ponovo na vlasti one snage koje su već jednom bile na vlasti devedesetih godina kada je došlo do rata, sa izuzetkom Makedonije. Te stare snage u novom ruhu su sada naučile jednu vrstu mimikrije. Ta mimikrija se sastoji u tome da prema spoljnim činiocima, dakle prema vladama u Berlinu i sl. ili prema Evropskoj uniji, imaju jedan način govora, dok za unutrašnje potrebe zadržavaju ponašanje koje u velikoj meri podseća na ono što je već viđeno na ovim prostorima devedesetih godina – malo poštovanja za vladavinu prava, potiskivanje demokratskih procedura i ustanova, parlamenti u celom regionu su skrajnuti, nepostojanje slobode medija, koncentracija ogromne vlasti kod pojedinaca, itd. Nije slučajno da se u novoj Strategiji proširenja, na prvoj stranici, kaže da je svuda u regionu primetna povezanost državnih i javnih struktura sa organizovanim kriminalom na svim nivoima vlasti. To je poražavajuća konstatacija.

EWB: Izgleda da je EU zauzela oštriji stav kada su u pitanju zahtevi u vezi sa vladavinom prava, na osnovu navedenog u Strategiji. Da li možemo da očekujemo EU da bude nepokolebljivija i glasnija po pitanju vladavine prava, reforme pravosuđe, suzbijanja korupcije, osnovnih sloboda i da koristi politiku „štapa i šargarepe“ češće, ne bi li podstakla suštinske reforme?

DR: Mislim da je ta politika u velikoj meri iscrpljena, zato što sama Evropska unija, sem tim izveštajima i u javnom obraćanju, nema neku snagu da preokrene tok. Do stvarnog jačanja pravne države, demokratskih ustanova i svega drugoga može da dođe samo ukoliko društvo u Srbiji i Crnoj Gori bude jače, a društvo je jače ukoliko je socijalno, ekonomski i finansijski samostalnije, ukoliko ne zavisi od države, ukoliko je privreda slobodna, ukoliko univerziteti nisu pod državnom paskom, ukoliko društvo ne zavisi od inostranstva da pomaže nevladine organizacije, itd.

Jedino bogatije društvo je potencijalno demokratičnije i suprotno. To je za mene ključno pitanje. Dokle god nema privrednog rasta u regionu, dokle god ljudi ne osete boljitak, neće biti ni političkog napretka i Evropska unija prekorima ne može mnogo da utiče na nekoga.

EWB: Uz sve to, i ekonomska integracija Zapadnog Balkana je podjednako bitna, jer jedno uvek prati drugo, a čini se da se ona nekako uvek stavlja u drugi plan. Izjavili ste da bi ekonomije Zapadnog Balkana trebalo da imaju godišnji rast od najmanje 6% da bi sustigle prosečni nivo EU do 2030. Komisija je, doduše, u Strategiji posvetila deo ekonomskom jačanju regiona i predvidela izvesne aktivnosti. Na koji način EU može i treba da ubrza socio-ekonosmku konvergenciju za EU?

DR: Tu sam naveo podatke Svetske banke. Postoje dva niza podataka. Jedan je da, ukoliko rast u regionu bude u proseku 6%, negde do 2030. bi mogao da se sustigne prosek EU-27.

Ukoliko rast ostane na sadašnjih 2-3%, to će možda biti moguće za 60 godina, što znači da bi ljudi proveli u siromaštvu neuporedivo više vremena nego što je, recimo, na ovom prostoru postojala socijalistička Jugoslavija. A pad socijalističke Jugoslavije je, sa jedne strane, bio katastrofa, a sa druge strane je za mnoge ljude dolazak tržišne privrede, otvaranje prema EU, donelo nadu da će doći do preobražaja i boljitka u njihovom životu. To se nije dogodilo i za to naravno da su odgovorne vlasti zato što nisu vodile odgovarajuće politike, ali je odgovoran i ekonomski odnos koji je uspostavljen sa EU, odnosno sa najvećim državama, Nemačkom, Italijom i drugima.

Šta bi vlasti trebalo da urade, šta bi EU mogla da uradi? Već duže vreme, zajedno sa mnogim kolegama iz različitih evropskih instituta i think tank-ova, mi organizujemo svake godine nešto što se zove Balkan Reflection Forum, obično dve-tri nedelje pre nego što se održi godišnji sastanak šefova država i vlada u sklopu Berlinskog procesa. Već četiri ili pet godina tako razgovaramo i došli smo do jedne zajedničke teze – da tih šest ekonomija Jugoistočne Evrope koje hoće da uđu u Evropsku uniju ne mogu sopstvenim snagama da se izvuku iz istorijskog zaostatka i da zbog toga EU, ukoliko zaista želi da ih osposobi da budu članice, mora da im ponudi razvojni kapital, razvojnu pomoć. Razvojna pomoć bi mogla da dođe iz strukturnih fondova EU.

Recimo, Hrvatska će tokom naredne tri godine iz strukturnih fondova EU dobiti oko 12 milijardi evra. Taj novac, uz turizam i relativno jeftinu energiju i kamate, jeste ono što je omogućilo Hrvatskoj da posle više od deset godina ekonomskog nazadovanja ponovo zabeleži privredni rast. Bugarska oko 60% investicija koje ima crpi iz strukturnih fondova EU. Srbija i druge zemlje regiona nisu ovlašćene, po zakonima EU, da dobijaju novac iz strukturnih fondova No, već u ovom trenutku, kroz tesnu povezanost sa Evropskom unijom, zemlje regiona su tokom proteklih deset godina zabeležile trgovinski manjak od 97 milijardi evra sa EU. Ako uz to uzmete kamate plaćene na kredite, došlo je do prelivanja od više od 100 milijardi evra iz ovih šest siromašnih ekonomija u Nemačku, Italiju i druge zemlje. Takva nesrazmernost nije problem za zemlje poput Poljske ili Češke koje imaju pristup strukturnim fondovima, ali za zemlje koje nemaju tu nadoknadu, to je ogromna prepreka daljem razvoju. Zato Evropska unija treba tim zemljama da pomogne kroz besplatan kapital za razvoj i to je najžavniji zahtev.

Drugi zahtev je sektoralni razvoj, da se zemlje uključe u što više oblasti i politika EU, kao što su migracije, pravosuđe i unutrašnja pitanja, nauka i razvoj, Erasmus programi, dakle sve ono što u naznakama postoji, a što bi u neuporedivo većoj meri trebalo da se razvije. I, što je možda najvažnije, cirkularna migracija. Sada ako neko odluči da ode i živi u Nemačkoj, to je odluka za ceo život, verovatno se nikada neće vratiti natrag. Cirkularna migracija, međutim, omogućava da radite u EU ukoliko postoji potražnja, da niste suočeni sa ogromnim birokratskim preprekama, ali i da se vratite u zemlju porekla ukoliko se otvore nove preduzentničke ili karijerne šanse. To je ono što može bitno da podstakne preduzetništvo i rast.

EWB: Zbog slabe ekonomije ali i nezadovoljavajućeg političkog i bezbednosnog okvira ne čudi slaba podrška EU među stanovništvom u zemljama regiona, međutim i to varira u velikoj meri. Recimo, u Srbiji (prema istraživanju Saveta za regionalnu saradnju) svega 18% ljudi smatra da će Srbija do 2025. ući u EU, uprkos pozitivnim prognozama iz Brisela, dok 38% misli da neće nikad. Sa druge strane, u Albaniji i na Kosovu svega 6% stanovništva smatra da nikada neće ući u EU. Kako objašnjavate ove podatke i kako vidite razvoj trenda podrške EU u daljem toku pregovora, pogotovo kada je Srbija u pitanju, kao zemlja sa najmanjim postotkom podrške?

DR: Što se manje zna i što su manje ljudi suočeni sa konkretnim problemima, samim tim je perspektiva drugačija.

Da ne zaboravimo, Albanija je jedina ekonomija u jugoistočnoj Evropi koja je ostvarila kakav takav privredni rast tokom poslednjih dvadeset godina. Ljudi su tamo bogatiji nego što su bili kada se raspao sistem, dok su Srbija, Bosna i Hercegovina i Makedonija siromašnije nego što su bile. Zato u Albaniji postoji ta dodatna simpatija za EU.

Iskustvo do sada je pokazalo da kada ljudi osete izvestan dobitak, recimo ukidanje viza, podrška EU poraste. Verujem da će posle objavljivanja ove strategije, koju Vlada Srbije u velikoj meri sebi pripisuje kao zaslugu i nagradu, preko sredstava informisanja, posebno onih naklonjenih vladi, veći deo stanovništva steći utisak da je to napredak i da će zbog toga i podrška ponovo porasti. Ali to su konjunkturne stvari. Ono što određuje zanimanje svakog čoveka za politiku, spoljnu politiku, pa i za EU, jeste „kako se moj život menja kroz sve to“. Mislim da je velika frustracija kod ljudi jer se njima govori već dvadeset godina „samo kada budemo ušli u EU, nama će biti bolje“. A to niti se ostvaruje, niti ovaj način ekonomske razmene sa centrima Evropske unije može zaista da proizvede boljitak.

EWB: Bugarska je obelodanila svoje ambicije da se fokusira na proširenje EU na Zapadni Balkan i okarakterisala svoje predsedavanje Unijom kao „balkansko predsedavanje“ mesecima pre zvaničnog otpočinjanja predsedavanja. Šta očekujete od napora Bugarske da promoviše ubrzanje integracija Z. Balkana i šta se može očekivati od Samita EU-ZB u maju u Sofiji?

DR: Mnogo diplomatskog papira. Sasvim je u redu što Bugarska, Austrija i druge zemlje imaju pozitivan stav i to je svakako podrška, ali moć je neravnopravno raspoređena i u Evropskoj uniji.

Suštinska zemlja za pitanja proširenja Evropske unije je tokom poslednjih 20-25 godina bila Nemačka, zbog svog položaja u Uniji, svojih jakih ekonomskih veza sa zemljama bivše Jugoslavije i, na kraju, zbog jedne vrste usmerenosti celog regiona na Berlin. Lepo je što Bugarska podržava Zapadni Balkan, ali moramo da vidimo kakva će nova vlada biti u Berlinu i moramo videti kakvo će biti raspoloženje u nemačkom parlamentu, koji prema izmenjenim zakonima ima veliku ulogu kada je reč o politici proširenja.

Povezani članci

S kim si, takav si

Stefan Simić

Picula u Evropskom parlamentu: Žalimo za žrtvama u Novom Sadu, građani zahtevaju odgovornost

EWB

Evropska komisija za EWB: Srbija verovatno neće iskoristiti sva sredstva iz IPARD II programa za poljoprivredu

Marija Stojanović