BEOGRAD – Integracija pravosuđa na Kosovu ne služi svrsi zbog koje je uspostavljena, a to je obezbediti pristup pravdi za građane. Građani ne znaju da li im se predmet vodi na Kosovu ili u Srbiji, ne postoji telefonska linija putem koje se mogu informisati, pa umesto pristupa pravdi, vlada pravna nesigurnost, zaključeno je na predstavljanju publikacije “Integracija pravosuđa na Kosovu” u kontekstu dijaloga Beograda i Prištine i procesa pristupanja Evropskoj uniji.
Jedinstveni prikaz primene i efekata Sporazuma o pravosuđu postignutog u okviru Briselskog dijaloga kao i ispunjenja svih povezanih aktivnosti na koje se Srbija obavezala u procesu pristupanja Evropskoj uniji, kroz Poglavlja 23 i 35 ukazuje da su učinjeni mali pomaci u pristupu pravde i pravne sigurnosti za sve građane uključujući Srbe na Kosovu, smatra predsednica Komiteta pravnika za ljudska prava YUCOM Katarina Golubović i dodaje da rešavanje ovog problema koči politički dijalog između Srbije i Kosova.
Koordiantor Radne grupe Nacionalnog konventa za Poglavlje 35, Dragiša Mijačić osvrnuo se na potpisivanje Briselskog sporazuma i šta mu je prethodilo. Statusna pitanja nisu bila na dnevnom redu, jer je ceo proces zamišljen tako da se paralelno odvijaju dva procesa, napredovanje Srbije na putu ka EU i normalizacija njenog odnosa sa Kosovom.
“Države članice su novembra 2015. godine donele zajednički stav kako da se zatvori Poglavlje 35. Predložena merila podelili su na tri dela: Briselski sporazum, tehnički dijalozi i normalizacija samog odnosa Beograda i Prištine. Međutim, određene stvari iz tog dokumenta se ne ispunjavanju. Tako Komisija i Visoki predstavnik nisu podneli nijedan izveštaj o implementaciji Poglavlja 35 Savetu, iako je dokumentom to predviđeno. Nepoznato je samim tim kako Savet ocenjuje tu implementaciju. Postavlja se pitanje da li će se naredni razgovori voditi na statusnom nivou ili u pravcu normalizacije. Bez EU integracija Srbije neće biti rezultata”, zaključuje Mijačić.
Tekst Sporazuma o pravosuđu nedorečen
Integracija pravosuđa provlačila se i kroz tehničke sporazume, ali je Sporazum o pravosuđu postignut u okviru Briselskog sporazuma, a usvojen 2015. godine. Ko će biti predsednik Osnovnog suda, a ko javni tužilac, na koji način će predmeti biti raspoređeni, na koji način će se urediti institucije pitanja su koja su uređena u 15 tačaka pomenutog Sporazuma, objašnjava savetnica za pitanja procesa EU integracija u Komitetu pravnika za ljudska prava YUCOM Jovana Spremo i dodaje da su te tačke manje više implementirane, međutim tekst je nedorečen a Srbija je po zaključivanju zaboravila na aktivnosti na koje se obavezala.
“Ne postoji jasan popis srpskih sudija integrisanih u sistem pravosuđa na Kosovu, niti ugovor o administrativnom osoblju koje je takođe integrisano. Ne postoji saradnja između srpskih institucija i kosovskog Saveta te se komunikacija odvija putem integrisanog sudstva i pravosuđa ili preko poruka unutar političkog dijaloga”, kaže Spremo.
Dodaje da se sve informacije dobijaju od Vlade Srbije i Kancelarije za KiM kroz njihove polugodišnje izveštaje, ali da je i u njima preskočen period koji je ključan za integrisanje pravosuđa na Kosovu.
Sporazum neefikasan, veliki broj problema na terenu
Jedan od osnovnih problema integrisanja pravosuđa na Kosovu na koji navodi Jovana Spremo jeste jezik. Procesom je predviđeno da se postupci vode i na srpskom jeziku ali je problem u malom broju prevodioca. Raspodela predmeta i njihovo rešavanje javljaju se kao drugi probem na terenu. Sve se više predmeta upućuje na medijaciju. A ako se i predmet reši dovodi se u pitanje validnost tih odluka, odnosno čija odluka je na snazi.
Problem se javio i sa priznavanjem diploma i Pravosudnog ispita koji je položen na teritoriji Republike Srbije, te su sudije i tužioci koji su se kasnije integrisali ispit ponovo prolazili, objašnjava Spremo.
Pravna savetnica Komiteta pravnika za ljudska prava Katarina Toskić potvrđuje da su formalne stvari Sporazuma ostvarene, ali da u praksi stvarni stoje drugačije. Iako su sudovi prestali da rade od 2013. preuzimali su predmete i do 2017. I dalje se ne zna sudbina predmeta koji su započeti u periodu od 1999. do 2013.
“Građani nisu imali institucije od 2013. do 2017. te nisu mogli da završe neke osnovne stvari poput razvoda, dobijanja potvrde da nisu krivnično osuđeni ili gonjeni za potrebe traženja posla, prava deteta nisu mogla da se regulišu. To je sve kršenje osnovnih prava građana”, objašnjava Toskić.