NIŠ – Građanski zakonik je i dalje na dugom štapu jer nema političke volje za njegovo usvajanje, a najviše ga očekuju LGBT+ osobe jer bi konačno trebalo da legalizuje istopolne zajednice i olakša život ovoj manjinskoj zajednici. Iako su ljudska prava i slobode deo agende pregovora sa EU, aktivisti kažu da bi Srbija trebalo da obezbedi ravnopravnost svim građanima zbog sebe same, a ne zbog Brisela.
Najavljivan je nekoliko puta, uvek je odlagan, a i akcioni plan za novi Građanski zakonik je probijen. I dalje nema naznaka kada će se naći pred Narodnom skupštinom.
Dragan Đorđević, šef Odbora za ljudska prava iz Niša, objašnjava da Građanski zakonik ne predstavlja samo skup posebnih zakona, već sistematizovanu i harmoničnu celinu koja će predstavljati veću garanciju pravne sigurnosti od posebnih zakona i partikularne regulative, koju trenutna većina u nekom izmenjenom okruženju može da izglasa i ugrozi pravnu sigurnost nekih društvenih grupa.
Ipak, za donošenje ovog akta nema političke volje.
„Cilj Građanskog zakonika između ostalih je i jačanje vladavine pravednog prava. LGBT+ zajednica u Srbiji ne zahteva neka nova prava, već uživanje osnovnih ljudskih prava koja su garantovana zakonom i obezbeđuju pravnu sigurnost. Iako se tokom godine u javnosti više puta pojavljivala informacija o usvajanju Građanskog zakonika koji bi između ostalog, omogućio da se zakonski reguliše i istopolno partnerstvo, jer nepostojanje takvog pravnog statusa nosi sa sobom brojne posledice i održava prostor za diskriminaciju pripadnika i pripadnica ove manjinske grupe, jasno je da za ovako nešto nema političke volje“, navodi Đorđević.
U ime onih kojih se donošenje novih propisa najviše tiče, Aleksandar Savić iz organizacije DaSeZna kaže da kada je reč o Građanskom zakoniku, čuli su šta donosi, ali smatra da to nije dovoljno.
„Posle dosta dugog nagađanja mi smo imali prilike da čujemo o čemu se radi i smatram da ono što je njime predviđeno zapravo nije dovoljno, jer bi Zakon o istopolnim partnerstvima omogućio registrovanim istopolnim partnerima da imaju ista prava koja imaju heteroseksualni bračni parovi, sa tom razlikom da ne bi mogli da usvajaju decu. Ovo više deluje kao samo „štikliranje“ obaveza koje imaju prema Evropskoj uniji, a ne briga o građanima i građankama koji su zapravo drugačiji, kojima su ljudska prava uskraćena“, kaže Savić.
S druge strane, Đorđević napominje da bez obzira da li će se legalizovati brak, vanbračna zajednica, registrovano partnerstvo, registrovana ili neregistrovana kohabitacija, što su neke od opcija koje prepoznaju države Evropske unije, bitno je da dve osobe istog pola koje žive u vezi moraju biti prepoznate od strane zakonodavca.
Vidi i višestruke koristi od ovakvog raspleta pitanja ljudskih prava u Srbiji.
„To sa sobom nosi niz prava koja su ovom pravnom prazninom uskraćena gej parovima – da žive u legalnoj zajednici , imaju zajedničku imovinu, nasleđuju jedni druge, imaju pravo na socijalno osiguranje u slučajevima kada je jedan od partnera, posete u bolnicama, zajedničku brigu o deci, ali i obavezi da se staraju o detetu partnera ukoliko nema bližeg srodnika. Osim direktne pravne sigurnosti LGBT+ zajednice, institucije sistema će na ovaj način poslati jasnu poruku da su ljudska prava i slobode garantovane svima, bez obzira na njihova lična svojstva, što će sigurno uticati na smanjenje stereotipa predrasuda i homofobiju koja je još uvek dominantno prisutna u našem društvu“, rekao je Đorđević.
Savić konstatuje da LGBT+ parovi nemaju ista prava kao heteroseksualni sugrađani i sugrađanke – od posećivanja u bolnici, nasleđivanja imovine, posedovanja zajedničke imovine ili recimo usvajanja dece. Na scenu postavlja i probleme trans osoba, a najveći su birokratija, dokumenti i pristup zdravstvu.
„Trans zajednica se suočava sa mnogim problemima, pored diskriminacije na koju svakodnevno nailazi u društvu i promena koja je trebalo da im olakša promenu dokumenata nije i dalje implementirana. Sa druge strane, postoje pravne praznine kada se radi o transrodnim osobama, to je još veći problem. Pravo koje je posebno uskraćeno transrodnim osobama je pristup zdravstvu, što podrazumeva da se vrlo često dešava da postoji nedostatak hormona, da lekari nisu senzibilisani za rad sa njima i proces bezrazložno dugo traje“, predočava Savić.
Očekuje da će država regulisati odnose istopolnih parova, ali ne očekuje da će to uskoro biti izjednačeno sa brakom. Kakav takav pomak olakšao bi im svakodnevni život.
„LGBT plus parovi postoje i žive, ali nemaju ista prava koja imaju drugi građani i građanke i trebalo bi nam omogućiti samo jedan dostojanstven život. To bi značilo da živimo u društvu koje je manje diskriminatorno, koje je jednakije i u kome ne morate da razmišljate sutra da li će vaše dete, prijatelj, brat, sestra ili komšija imati problem zato što je drugačiji“, navodi Savić.
Šta su ključni problemi LGBT+ zajednice?
Sam položaj ljudi drugačije seksualne orijentacije nikad nije bio lak, ni u svetu, a pogotovo ne u Srbiji, koja je u zaostatku u ispravljanju ove društvene nepravde.
Da bi se sprečilo i bolje sankcionisalo nasilje, uveden je i institut zločina iz mržnje od 2012. Međutim, jedan od ključnih problema jeste pristup pravdi, kako kaže Đorđević, kao i nepoverenje LGBT+ zajednice u policiju, tužilaštvo i sudove.
„Iako je povećan broj krivičnih prijava, i iako je veći broj slučajeva nasilja ili pretnji u kojima su počinioci identifikovani, osuđujuće presude za nasilje, diskriminaciju i govor mržnje su više izuzetak nego pravilo. Štaviše, iako institut zločina iz mržnje postoji još od 2012. godine, do sada je doneta samo jedna presuda u kojoj je utvrđena ova otežavajuća okolnost. U ovakvim okolnostima, žrtve nasilja, posebno na lokalnom nivou, su dodatno demotivisane da uopšte prijave napade“, pojašnjava Đorđević.
Savić potvrđuje da su najveći problemi LGBT zajednice u Srbiji – diskriminacija, kao i nepoštovanje zakona koji bi regulisali njihova osnovna ljudska prava.
„To znači da u Srbiji imate oko 700.000 LGBT plus osoba i da većina njih živi u strahu od diskriminacije, nasilja i odbacivanja porodice“, kaže Savić.
Najjači strah ipak je strah od nasilja i od neprihvatanja od ljudi koji su im bitni u životu, predočava Savić. Tako se dolazi i do drugih problema.
„Kada se nasilje i diskriminacija ne sankcionišu adekvatno, time država zapravo daje zeleno svetlo nasilnicima da svoje nasilje izazvano homofobijom nastave“, zaključuje Savić.
EU i (nepostojeća) dilema – uređujemo li društvo zbog Brisela ili zbog sebe?
Priznanje istopolnih brakova nikada niko iz EU nije postavio kao uslov pred Srbiju za napredak u pregovorima. Ipak, osnovna ljudska prava i slobode, kao i zaštita manjinskih prava ključni su delovi Poglavlja 23 i 24, onih bez kojih nema evropeizacije države.
Aleksandar Savić misli da je vrlo pogrešna priča o ljudskim pravima i njihovom poboljšanju samo u kontekstu Evropske unije, a nažalost njome se vodi zvanična politika države Srbije.
„Ono što znači ispunjavanje standarda koje nam Evropska unija traži je da u ovoj državi suštinski stvari budu bolje, da u ovoj državi svi građanke i građani žive bolje i upravo je to suština poboljšavanja ljudskih prava, a ne da se približavamo Evropskoj uniji kao nekom cilju. Evropska unija bi trebalo da bude jedan standard i stil života, koji je bolji i kvalitetniji za sve građane i građanke“, podvlači Savić.
Prema rečima Dragana Đorđevića, Evropski sud za ljudska prava je doneo presudu Oliari i drugi protiv Italije prema kojoj Italija i druge zemlje članice SE uključujući Srbiju, moraju da popune pravnu prazninu koja se tiče zajednice života osoba istog pola
„Nema pomaka ni kada je u pitanju jasna i nedvosmislena podrška političkih partija LGBT+ zajednici , jer je i dalje presudan strah i kalkulacija da će se takvom podrškom izgubiti glasovi biračkog tela, a to pogotovu važi za lokalni nivo gde je nemoguće zamisliti da neka politička partija u svom programu ili javnom istupanju jasno iznese podršku LGBT+ zajednici“, navodi Đorđević.
Mirne parade ponosa – šminkanje stvarnosti pred očima Evrope
Jedan od pokazatelja demokratizacije Srbije bile su i Parade ponosa u Beogradu. Posle pada Miloševićevog režima 2000. godine pokušano je održavanje Povorke ponosa 2001, međutim završilo se prebijanjem LGBT aktivista, a nasilje su vodili huligani i desničari, uz neka sveštena lica. Država je tada mlako reagovala.
Posle otkazivanja Parade 2009, ona je održana godinu dana kasnije, uz nasilje, ali uz snažnu reakciju države i aparate sile. Posle dolaska na vlast SNS, Parade se od 2014. održavaju redovno i to gotovo bez nereda.
„Održavanje Parade ponosa u poslednjih 5 godina su pre svega pobeda i rezultat borbe LGBT+ zajednice, koja je od ključnog značaja svim građanima Srbije i praktično pokazuje da se ljudska prava ne dobijaju na poklon, već da se ljudska prava i slobode osvajaju i za njih se u kontinuitetu treba boriti. Nisam siguran da je održavanje Prajda u periodu ove vlasti poklapa sa punim razumevanjem i iskrenom željom da se unapredi položaj, pravna jednakost i sigurnost jedne od najdiskriminisanijih društvenih grupa, što između ostalog pokazuje i činjenica da se uveliko kasni sa donošenjem zakona o registrovanim istopolnim zajednicama jer je njegovo usvajanje bilo u akcionom planu Vlade Srbije koji je već istekao“, objašnjava Đorđević.
Ipak, on je uveren da vlast mirnim Paradama šminka stanje stvari.
„Garantovanje uživanja jednog od osnovnih ljudskih prava, prava na slobodu okupljanja i slobodu izražavanja, i prestanak višegodišnjih zabrana održavanja Parade ponosa pre svega imao je za cilj da se još jedan od problema na proklamovanom evropskom putu otkloni. Najskoriji slučaj napada i nanošenja teških povreda zbog pretpostavljene seksualne orijentacije i samo zato što se nasilnicima učinilo da je gej (boja torbe koju je nosio je bila okidač za tu pretpostavku) je samo još jedna od potvrda da je Srbija izrazito homofobično društvo“, konstatuje Đorđević.
A kad se stvari spuste na lokalne sredine, stvari postanu i gore. U Nišu ne postoji nijedna LGBT+ zajednica, dodaje Đorđević, a mnogi LGBT+ aktivisti iselili su se iz Niša, što jasno pokazuje da je u manjim sredinama još teže otvoreno se boriti za svoja prava ako je građanin drugačije seksualne orijentacije. Socijalna distanca, nasilje i govor mržnje glavni su problemi sa kojim se suočavaju pripadnici LGBT zajednice, posebno u manjim sredinama.
„Treba istaći važnost održavanja Parada ponosa, zbog stigme i mržnje sa kojom se LGBT+ osobe susreću svakodnevno, a Prajd je jedan od događaja koji su fokusirani upravo na takve vrste nejednakosti“, podseća Đorđević.
Srpska gej premijerka – marketinški trik ili suštinski pomak društva?
Izbor Ane Brnabić za predsednicu Vlade 2017, dovelo je Srbiju u naslove svetskih medija. Prva na Balkanu i jedna od retkih u Evropi, Srbija je dobila deklarisanu lezbejku za premijerku.
Uprkos tome, Aleksandar Savić ukazuje da je Srbija duboko homofobična, zemlja u kojoj građanin može biti pretučen zato što nosi ljubičastu torbu, kao što se desilo pre par nedelja u Beogradu.
„Nisam se bavio time da li je postavljanje Ane Brnabić za premijerku marketinški trik, jer mislim da nemam ni alata da to utvrdim. Činjenica je da mi stalno pričamo o njoj kao o gej premijerki, i ona sama to priča. Naravno da je njen izbor važan, jer građani i građanke Srbije imaju prilike da svakog dana vide na televiziji premijerku koja je lezbejka i koja je na jednoj od najvažnijih funkcija u državi. Ali njen život i njene privilegije nisu realnost prosečne LGBT osobe, to je ono što je važno da ljudi shvate“, tvrdi Savić.
Prema rečima Savića, važno je da ljudi shvate da život Ane Brnabić i njene privilegije nisu realnost prosečne LGBT osobe i da ona ništa preterano važno nije učinila za LGBT+ zajednicu.
„Ona dođe na Prajd i čini mi se je to jedino što mi kao LGBT ljudi imamo od nje, što ona dođe i prošeta taj jedan dan u godini sa nama. Ali složićete se da je mogla da uradi mnogo više od toga i da je mogla bolje da iskoristi svoju poziciju. Ne naravno da se jedino i isključivo bavi LGBT pravima, već da kao članica te zajednice doprinese većoj vidljivosti i boljem razumevanju“, zaključuje Savić.
Članak je objavljen u okviru projekta „Podrška nezavisnom izveštavanju o evropskim integracijama Srbije sa naglaskom na poglavljima 23 i 24“, koji se sprovodi u saradnji sa EUROPEUM Institutom za evropsku politiku i uz podršku Ministarstva spoljnih poslova Češke Republike. Stavovi izraženi u ovom tekstu ne predstavljaju stavove EUROPEUM Instituta, niti stavove Ministarstva spoljnih poslova Češke Republike.