Nekada je bolje ništa ne menjati – ovo je stav koji dele gotovo sve partije u Srbiji kada je reč o odnosima sa NATO-om. Dvadeset godina nakon bombardovanja, Srbija je zvanično vojno neutralna zemlja i članica Partnerstva za mir, preko kojeg sarađuje sa Alijansom u različitim oblastima. Na pomolu nema nijednog značajnog političkog aktera koji bi status kvo promenio bilo u jednom bilo u drugom smeru.
Srpska napredna stranka i Socijalistička partija Srbije činile su vlade koje su usvojile prvi i drugi, trenutno važeći, Akcioni plan individualnog partnerstva (IPAP) koji predviđa saradnju sa NATO-om u oblastima koje su zajednički određene. Da je ovo korak na kojem ove partije žele da se zaustave vidi se i u njihovim programima i, naravno, brojnim izjavama njihovih lidera u kojima naglašavaju da Srbija nema aspiraciju prema članstvu.
S druge strane, iako opozcija okupljena u Savez za Srbiju sebe želi da predstavi kao potpunu suprotnost SNS-u i SPS-u, politika članica Saveza prema NATO-u je skoro kao odraz u ogledalu u odnosu na vlast. Demokratska stranka na svom sajtu podržava ispunjavanje preduzetih obaveza iz Partnerstva za mir i ostvarivanje vojne saradnje sa članicama EU i NATO-a dok Stranka slobode i pravde ostaje pri vojnoj neutralnosti. Uprkos činjenici da je njen lider u pro-režimskim tabloidima nekoliko puta bio označen kao „NATO Vuk“, i Narodna stranka stoji na poziciji vojne neutralnosti, koju veruje da treba uneti u Ustav.
Da SzS ipak ne bude potpuno čist odraz politike vladajućih stranaka postarale su se Dveri, koje, osim što decidno podvlače „ne u NATO“, predlažu čvršću saradnju sa Organizacijom ugovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB) u čijem je centru Rusija. Još jedna od rusofilskih partija koja u istraživanjima javnog mnjenja i dalje beleži po koji procenat je Srpska radikalna stranka, koja u svom programu odlazi i korak dalje – žele prijem u ODKB i omogućavanje formiranja ruskih baza na teritoriji Srbije.
Na drugoj strani spektra stoje partije koje su u javnosti prepoznate kao pobornici ulaska u NATO, ali koje istraživanja javnog mnjenja već neko vreme ne registruju – Liberalno demokratska partija i Srpski pokret obnove. I Stranka moderne Srbije članstvo u NATO vidi kao srednjoročni cilj, što potvrđuje za EWB, dok Pokret slobodnih građana za naš portal kaže da podržava trenutne oblike saradnje ali da još nema formiran stav prema članstvu, i naglašava da to pitanje nije na dnevnom redu.
Status kvo – lagodna pozicija za partije
Kada se pogledaju skorašnji izborni rezultati i istraživanja javnog mnjenja vidi se da su partije koje se zalažu za bilo šta osim trenutnih odnosa sa NATO-om daleko od dobijanja značajne podrške građana. Docent na Fakultetu političkih nauka u Beogradu Dušan Spasojević smatra da se politika od 2000. godine suštinski ne menja i da postoji „mejnstrim“ u kojem se nalaze skoro svi politički akteri.
„U pitanju je politika koja podrazumeva saradnju sa NATO-om kao jednim od najvažnijih igrača u regionu, a sa druge strane svest u tome da javno mnjenje u Srbiji nije naklonjeno članstvu niti da postoji neka vrsta snažnog pritiska spolja da Srbija postane članica NATO-a. To je jedan relativno lagodan prostor u kojem možete da ispunjavate neke zahteve koji postoje spolja a da ne dolazite u sukob sa biračima“, kaže Spasojević za EWB.
On ne očekuje da će se stvari promeniti u doglednom periodu, niti da će se pojaviti neka partija koja bi značajnije uticala na to da se od trenutnog pravca odustane.
„Jedina stvar koja u suštini može da delimično promeni proces jeste politika evropskih integracija ili pritisci koji će ići linijom spoljnopolitičkih odnosa sa Rusijom, gde bi se onda kao ishod toga javila neka vrsta dodatnog približavanja NATO-u. Ali, i to neće biti nešto što je temeljna promena, odnosno ono što smo nazvali mejnstrimom“, naglašava Spasojević.
Marko Savković, programski direktor Beogradskog fonda za političku izuzetnost, takođe ne vidi partiju u Srbiji, sa značajnim biračkim telom, kako na vlasti tako i u opoziciji, koja bi se sutra na potencijalnim izborima založila za članstvo, ili od toga napravila pitanje u kampanji. On podseća da je, kako godine prolaze, iz različitih razloga, NATO sve manje „popularan“ u Srbiji, dok opada broj onih koji bi na nekom budućem referendumu glasali „za“ članstvo.
Prema istraživanju javnog mnjenja iz oktobra ove godine koje je sprovela Nova srpska politička misao, procenat ljudi koji bi na takvom referendumu glasali za je 9%, dok je procenat onih koji bi glasali protiv 79%.
„Neutralnost je – i to je teza koju često ponavljam – od iznuđene postala široko prihvaćena politika, bez obzira na odnos prema aktuelnoj vlasti. Deset godina afirmacije vojne neutralnosti, prikazivanja u pozitivnom kontekstu je učinilo svoje. Ovome su na ruku išle i međunarodne okolnosti kao što su multipolarnost, ponovo otvoreno pitanje Kosova i spoljnopolitički „uspesi“ Rusije““, kaže savković za EWB.
Samim tim, on zaključuje da ne očekuje okretanje ka pozicijama zagovaranja članstva u budućnosti.
NATO za glasače nije previše bitno pitanje
Iako programi partija iznose relativno jasne stavove o odnosu sa NATO-om, mnogi od ovih dokumenata, posebno vladajućih stranaka, stari su više godina i izbornih ciklusa, a politički akteri gotovo nikada ne kritikuje ili ne hvale ono što Vlada radi po ovom pitanju. Najveći izraz političkog nezadovoljstva ostao je jedan protest u Beogradu koji su povodom usvajanja prvog IPAP-a 2016. organizovali „Zavetnici“.
Ovo bi mogao biti još jedan faktor koji utiče na to da politika statusa kvo preovladava već skoro dve decenije, a to smatra i Dušan Spasojević.
„U suštini, pošto se oko toga stranke ne raspravljaju posebno, ne možemo da kažemo da je pitanje NATO-a od vrhunskog značaja. To je više pitanje koje se ponekad korsti da se ojačavaju neke vrste identiteta, naročito kod stranaka radikalne desnice koje su izrazito protiv članstva, ali je i to periferna stvar“, objašnjava on.
Prema Spasojeviću, najviše su prisutni mejnstrim i različite varijacije – kada treba govoriti o NATO-u kao nekome ko je izvršio agresiju svakog 24. marta, to je onda jedna slika, ali se to onda ispegla i ujednači nekim drugim porukama.
Jedan od primera ovakvog odnosa mogao se videti i ove godine, kada je na obeležavanju 20 godina od početka bombardovanja predsednik Vučić u emotivnom govoru poručio da zločini nad srpskim civilima neće biti zaboravljeni i kritikovao tadašnjeg portparola Alijanse Džejmija Šeja. Kasnije u toku godine usvojen je novi IPAP i održale su se neke bitne posete za saradnju Srbije i NATO-a, uključujući i onu komandanta Komande združenih snaga NATO-a u Napulju Džejmsa Fogoa.
„U tom smislu, NATO je važno pitanje, ali nije od prvorazrednog značaja, već je više deo nekih drugih celina“, zaključuje Spasojević.
Politika prema NATO-u čini se zacementirana i “nadpartijska”, posebno nakon usvajanja predloga novih Strategija nacionalne bezbednosti i odbrane, u kojima se podržava njen nastavak. Ni izvesni ulazak Severne Makedonije nije doveo ni do kakvih promena u Srbiji, a čini se da je jedino što bi zaista moglo da povede stvari u nekom drugom pravcu značajna promena stava građana. Ona se trenutno ne vidi na horizontu.