fbpx
European Western Balkans
Izdvojeno Mišljenja

Politička otuđenost i pasivizacija studenata izaziva zabrinutost za budućnost demokratije u Srbiji

Protesti u Srbiji 8. jula 2020; Foto: Twitter / KRIKrs

Iako se univerziteti opisuju često kao prodemokratske institucije koje stvaraju inkluzivne i prodemokratski orijentisane studente, istraživanje sprovedeno na Univerzitetu u Beogradu pokazuje da su politička otuđenost i pasivnost dve dominantne strategije studenata kada je u pitanju nedemokratski sitem u Srbiji. Štaviše, demokratske i političke percepcije među studentima Univerziteta u Beogradu (UoB) oblikovane su njihovom političkom apatijom, istorijskim narativima i snažnim antizapadnim narativom.

Zaključci ove studije zasnovani su na opsežnom dizajnu mešovitih metoda koje su sprovođene od novembra 2022. do januara 2023. godine i koje se sastoje od ankete, intervjua sa fokus grupama i intervjua sa stručnjacima.

Dok je u prvom delu istraživanja utvrđeno da su svi studenti pokazali odlično razumevanje demokratije kao koncepta i potvrdili demokratsko nazadovanje u Srbiji, studenti su imali veoma različite ideje o tome da li je demokratija kompatibilna sa Srbijom i Srbima. To je posebno došlo do izražaja kada su studenti morali da odgovore za koju vrstu vlasti smatraju da najviše odgovara Srbiji; 11% studenata je odgovorilo autoritarna vlada, a 42% demokratska. U poređenju sa reprezentativnim istraživanjem javnog mnjenja koje je sproveo BCBP 2022. godine, samo 6% opšte populacije je odgovorilo u korist autoritarne vlade, a 44% demokratske.

To je ukazivalo na to da su studenti – kada su razmišljali o demokratiji kao pravilu u Srbiji – imali skoro istu percepciju kao i javnost, iako su studenti pokazali veliko vrednovanje i razumevanje demokratije kao nekontekstualnog koncepta, što je podrazumevalo da znanja stečena na univerzitetu nisu uticala na opšte demokratske i političke percepcije studenata u kontekstu srpskog političkog sistema.

Korišćenjem kvantitativne regresione analize, studija je zašla u ovo zapažanje i utvrdila – protivno očekivanjima – da obrazovanje na Univerzitetu u Beogradu nije značajno uticalo na prodemokratske i inkluzivne vrednosti studenata. Zapažanje koje je stvorilo pitanje bez odgovora jeste šta je onda uticalo na političku i demokratsku percepciju učenika.

Pitanja identiteta utiču na stavove prema demokratiji

Da bi odgovorila na ovo, studija se upustila u istraživački ugao sa kvalitativnim intervjuima fokus grupa i intervjuima sa ekspertima i otkrila da hronično nepoverenje prema političkom sistemu, antizapadni narativ i jugonostalgija imaju veliki uticaj na demokratske i političke percepcije studenata.

Dok je studija očekivala da će obrazovanje na Univerzitetu u Beogradu stvoriti više prodemokratskih i inkluzivnih studenata kao što je utvrđeno mnogim drugim uticajnim studijama, pokazalo se da su na demokratske i političke percepcije studenata uticale druge kulturne strukture i kolektivističke teme.

Studija je pokazala da su na demokratske i političke percepcije studenata uticali jugonostalgija, antizapadni sentimenti o NATO bombardovanju 1999. godine i opšta politička apatija usmerena prema rigidnom političkom sistemu koji ne reaguje, koji su mediji pod državnom kontrolom učinili netransparentnim.

Na primer, utvrđeno je da su studenti koji su opisivali svoje nepoverenje prema Zapadu često povezivali to sa NATO bombardovanjem 1999. godine i da je ovaj narativ stvorio nepoverenje prema zapadnoj vrsti demokratije.

Osim toga, utvrđeno je i da su studenti koji su bili fascinirani Titovim režimom, takođe izrazili sklonost da veliku izvršnu vlast prepuste nekolicini moćnika.

Zajednička antizapadna istorija i politički cinizam delovali su kao kolektivistička veza između studenata, što je u oštroj suprotnosti sa njihovim elaboracijama o njihovoj budućnosti i karijerama koje su bile zasnovane na samoostvarujućim individualističkim vrednostima.

Studija opisuje kako studenti deluju zarobljeno u konstantnoj bezbednosnoj dilemi, gde moraju da odluče da li žele; 1) da se bore za demokratskija prava, ili 2) da ćute i da se povuku iz političke arene i fokusiraju na svoje karijere.

Studijom je zaključeno da politička apatija i izraženi individualizam studenata podstiču politički cinizam studenata, a kada su studenti morali da biraju između toga da se svojim glasom bore za demokratska prava ili da se pasivizuju i fokusiraju na svoje individualne karijere, često su birali ovo drugo.

U vezi sa ovim, studijom je zaključeno da su studenti u velikoj meri transformisali svoje demokratske percepcije u pasivne metode suočavanja sa srpskim političkim sistemom – podrazumevajući da su studenti ostali potpuno van politike, ili jednostavno emigrirali iz Srbije, umesto da koriste svoj glas za promenu političkog sistema.

Iako je utvrđeno da je većina studenata izabrala da se kloni političkog života, takođe je zaključeno da su studenti skloniji protestima nego javnost i da je 46% studenata učestvovalo u protestima tokom prošle godine. Ovo ukazuje na to da je politička apatija bila veoma rasprostranjena, ali je ipak postojala iskra aktivizma među studentskom populacijom.

Šta je sa budućnošću?

Studija implicira da to da li se studenti odlučuju na mobilizaciju i pokušaj da promene politički sistem može zavisiti i od 1) toga da li imaju nekoga da predvodi mobilizaciju i 2) toga da li su studenti sposobni da se mobilišu i bore za zajednički cilj ili su njihova politička apatija i individualne težnje prejake.

Studija implicira da jedan od razloga zašto studenti ne veruju u sopstvenu ulogu u promeni političkog sistema jeste taj što studenti ne vide mlade uzore u srpskom političkom sistemu.

Studija obuhvata brojne izjave studenata koji su izrazili želju da u srpskom političkom sistemu ima više mladih progresivnih političara, a više od 80% ispitanih studenata ocenilo je lustraciju kao najbolji metod da političari rade u korist Srba, što se i videlo. Ali na pitanje da li žele sami nešto da urade, studenti su često odgovarali da oni sami neće biti ti koji će biti pokretači promena.

Studenti ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu; Foto: N1

Ovaj paradoks je opisan kroz čitavu studiju sa osvrtom na više viših istraživača i profesora, od kojih je jedan od njih predstavio dilemu kao: „oni [studenti] bi ušli u taj autobus [promena], ali nema vozača“.

Dok će pokretač promene najverovatnije biti novo lice, nova stranka ili nova organizacija koja prekida inerciju i demokratsko nazadovanje u srpskom političkom sistemu i pokreće „autobus“ promena, studija pokazuje da dok su svi studenti bili nezadovoljni srpskom demokratijom, samo nekolicina je želela da bude deo promene, a niko nije hteo da bude pokretač promene.

Drugo, ustanovljeno je da iako su studenti Univerziteta u Beogradu često živeli u istim domovima i čak bili deo istih grupa prijatelja, njihov kolektivizam nije bio vezan za njihov status studenta na univerzitetu niti za to što su stanovnici grada Beograda.

Umesto toga, njihov kolektivizam je bio vezan za njihovu zajedničku prošlost – posebno za nepoverenje prema Zapadu zbog NATO bombardovanja 1999. godine i njihovo zajedničko otuđenje od političkog sistema.

Ovo političko otuđenje manifestovalo se njihovim ciničnim odnosom prema političkom sistemu i bilo je glavni pokretač pasivizacije i individualizacije studenata.

Do pasivizacije studenata je došlo jer je većina studenata izgubila nadu u promenu političkog sistema i izrazila opšte gađenje prema svim vrstama politike jer je to „prljav posao“.

Što se tiče individualizacije studenata, kada su studenti izgubili nadu u učešće ili popravku političkog sistema, izražavali su izlazni narativ koji je podrazumevao ili emigriranje iz Srbije ili što manje oslanjanje na politički sistem, što je u oba slučaja dovelo do toga da se studenti fokusiraju na životne parametre koje mogu zapravo da kontrolišu – njihove karijere, budućnost i ambicije.

Dakle, studija sugeriše da politički cinizam studenata – koji se manifestuje njihovim gađenjem prema politici – deluje kao katalizator individualizma, jer što više cinizma studenti imaju prema političkom sistemu, to su otuđeniji, i što otuđeniji postaju, više odustaju od politike i fokusiraju se isključivo na sopstvenu budućnost.

Da sumiramo ceo istraživački rad, on otkriva da su demokratske percepcije studenata politički apatične i nepoverljive prema demokratskim institucijama.

Pokretači ovih percepcija su u maloj meri univerzitet, a u većoj meri i pol studenta, istorija Srbije, politička apatija i paradoks kolektivizma/individualizma, koji studente stavlja u stalnu bezbednosnu dilemu, gde buduće akcije studenata zavise od toga da li će izabrati da se kolektivno bore za više demokratije ili da teže sopstvenim individualnim težnjama.

Povezani članci

Forum civilnog društva ove nedelje u Tirani: Proširenje EU, bezbednost i životna sredina među temama

EWB

Kako će imenovanje Rutea za generalnog sekretara NATO-a uticati na Zapadni Balkan?

Marija Stojanović

[BSF] Danijelson: Jasna veza između normalizacije i pristupa EU

EWB