fbpx
European Western Balkans
Analize Izdvojeno

Prava nacionalnih manjina u senci političkih odnosa sa susednim državama

Kolinda Grabar Kitarović i Aleksnadar Vučić; Foto: Tanjug

BEOGRAD – Taoci odnosa Beograda sa susedima, odsustvo stabilne institucionalne zaštite, ali i nedovoljna predstavljenost ne samo u parlamentu, već i u svim drugim javnim službama, samo su neke sa dugog spiska teškoća sa kojim se pripadnici nacionalnih manjina u Srbiji svakodnevno susreću.

Proces evropskih integracija trebalo bi, bar u teoriji, da reši ove probleme i poboljša kvalitet života nacionalnih manjina u Srbiji. Hiljade stranica akcionih planova, pa još toliko stranica za izveštavanje o ispunjenosti tih planova, uz usvajanje ili menjanje mnogobrojnih strateških dokumenata, nisu donele gotovo nikakve promene u životu pripadnika nacionalnih manjina. Stavke obojene u crvenu, žutu ili zelenu, u zavisnosti od statusa i ispunjenosti, ne govore mnogo o tome koliko je Srbija zaista, na terenu, učinila da pripadnicima nacionalih manjina obezedi bolju predstavljenost u institucijama, ponudi povoljnija pravila izborne utakmice ili obezbedi pravo na obrazovanje na maternjem jeziku.

Sva ova pitanja deo su najzahtevnijeg Poglavlja 23 u pregovorima Srbije sa EU, koje se odnosi na vladavinu prava i ljudska prava, a koje u slučaju Srbije predstavlja blokirajuće poglavlje. To znači da ukoliko nema napretka u ovim oblastima, Srbija ne može napredovati u procesu evropskih integracija i otvarati nova poglavlja.

Propali Akcioni plan

Akcioni plan za ostvarivanje prava nacionalnih manjina usvojen je pre tri godine i njime se Srbija obavezala na niz mera koja se odnose na unapređenje položaja i života pripadnika nacionalnih manjina u Srbiji i dostizanje standarda EU kada je zaštita manjinskih interesa u pitanju. Međutim, kasni se sa realizacijom ključnih aktivnosti, kao što sto je promena izbornog zakonodavstva da bi se obezbedila veća zastupljenost nacionalnih manjina ili štampanje udžbenika na jezicima nacionalnih manjina. Iz civilnog sektora sve češće čujemo da Akcioni plan treba odbaciti i krenuti u izradu novog, jer postojeći više nema svrhe popravljati.

Dušan Janjić iz Foruma za etničke odnose za European Western Balkans kaže da je potrebno što pre izraditi plan koji bi oslikavao realne potrebe pripadnika nacionalnih manjina, a ne spisak nerealnih želja.

„Ne može se ovaj Akcioni plan krpiti, već se mora izraditi poptuno nov, što su uostalom i preporuke koje dobijamo iz Brisela. Izmene i dopune zakona i planova služe samo da se suštinski ništa ne bi radilo i menjalo. Ova prevara o izmenama i dopunama više ne radi. Potrebno je napraviti jasnu startešku platformu, jedan jasan dokument, koji bi bio vizija koju Srbija ima kada je položaj naciolanih manjina u pitanju, a koji bi u isto vreme odražavao i realno stanje i ono što Srbija danas može da ispuni kada je zaštita manjinskih prava u pitanju”, upozorava Janjić i objašnjava da bi ta platforma trebalo da predstavlja osnov za izradu novog akcionog plana, koji bi u obzir uzeo i sve dobro što je do sada urađeno po pitanju unapređenja kvaliteta života pripadnika nacionalnih manjina.

Dodaje da je najveći problem manjinskih pitanja u Srbiji umešanost njihovih matičnih država i bilateralni odnosi koje Srbija ima sa tim državama.

„Fabrička greška u tom planu je to što je pravljen kao spisak zelja susednih država da bi nam dale zeleno svetlo za napredak u integracijama, a ne kao slika realnog stanja i ranije preuzetih obaveza. Pribeglo se tome da samo obećamo da ćemo nešto da uradimo, bez namere da pokušamo da izgradimo sistem u okviru svoje države, mehanizme koji bi garantovali prava nacionalnim manjinama, kao i odnos između manjine i većine. Dakle, taj Akcioni plan pokušava da popravi nešto što nije za popravljanje”, tvrdi Janjić.

Od popravljanja i izveštavanja o tome kako realizacija aktivnosti teče odustala je i Kancelarija za ljudska i manjinska prava, koja je nadležna za izveštavanje o ispunjenosti stavki iz Akcionog plana. Naime, Kancelarija je do početka 2019. godine redovno objavljivala kvartalne izveštaje koji su sadržali informacije o svakoj aktivnosti i njenom statusu. Međutim, izveštaja za drugi i treći kvartal 2019. godine i dalje nema, a na pitanja našeg portala šta je razlog tome iz Kancelarije nisu odgovorili. Naši saogvornici su saglasni da su u pitanju verovatno tehnički razlozi, kao što je nedostatak kapaciteta i ljudi, ali i signal da se možda aktivno razmišlja o reviziji postojećeg, ili izradi novog plana, te da nema svrhe trošiti resurse na izveštavanje o nečemu što uskoro neće biti relevatno.

Nacionalne manjine kao talac političkih odnosa

Pitanje položaja nacionalnih manjina u najvećoj meri zavisi od odnosa Beograda sa vladama matičnih država tih manjina. Zahvaljujući dobrim odnosima sa Budimpeštom, Bukureštom i Sofijom, Srbija je uspela da sa agende “skine” probleme mađarske, rumunske i bugarske nacionalne manjine i obezbedi podršku ovih zemalja u Briselu. Tako, na primer, zvanični Beograd je uspeo da ubedi Rumuniju da je trenutno mnogo važnije pitanje upravljanje Dunavom ili ekonomska sradnja dve zemlje, nego rešavanje pitanja identiteta vlaške i rumunske manjine u Srbiji. Međutim, to nije slučaj sa  Hrvatskom, sa kojom, zbog loših politčkih odnosa pitanje položaja i prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, vrlo često biva politizovano i korišćeno za političke obračune i skupljanje jeftinih poena i u Beogradu i u Zagrebu.

Programski direktor Centra savremene politike Nikola Burazer smatra da će, u slučaju Srbije, kada su evropske integracije u pitanju, biti jako teško odvojiti bilateralne sporove i političke odnose od realnog stanja i napretka u oblasti zaštite prava nacionalnih manjina.

“Pitanje prava nacionalnih manjina je za Srbiju posebno specifično iz razloga što su određene susedne zemlje članice EU posebno zainteresovane za prava manjina kojima su one matične države, zbog čega postoji mogućnost da one insistiraju na rešavanju određenih pitanja koja su u njihovom interesu”, objašnjava Burazer i dodaje da se takav pristup najbolje vidi u tome što se o pravim nacionalnih manjina malo razgovara poslednjih godina jer je Srbija uspela da ove bilateralne sporove sa susednim državama o ovim pitanjima skrajne u drugi plan.

Sa tim je saglasna i Ksenija Marković iz Instituta za društvene nauke, koja kaže da se prava nacionalnih manjina vrlo često gledaju kao alat koji njihove matične države, koje su članice EU koriste, kako bi uvećale svoj uticaj u samoj Uniji, ali i za sticanje lakih političkih poena na domaćem terenu. To je, pre svega, slučaj sa Hrvatskom, koja koristi proces proširenja da primora Srbiju da se drži obećanja koje je sama dala, kao što je, na primer, obezbeđivanje bar jednog garantovanog mesta u parlamntu za pripadnike hrvatske nacionalne manjine.

“EU je vrlo jasno postavila uslov, nakon iskustva sa postkomunističkim zemljama, da nema uvoza novih međudržavnih sukoba, a naročito međuetničkih konflikata. Pregovori su kao mehanizam osmišljeni da se, pored usaglašavanja zakonodavstva i standarda, reše i svi sporovi koji postoje među članicama i kandidatima. Takođe, stvar koja dodatno otežava i ovako komplikovano pitanje je da EU nema jedinstven sistem zaštite nacionalnih manjina, te same članice imaju slobodu da osmisle manjinske politike prema svojim potrebama”, navodi Marković.

Na opasnost od internacionalizacije manjinskog pitanja ukazuje i Dušan Janjić, jer smatra da se time stvara atmosfera opšteg nepoverenja između manjina i države u kojoj žive.

“Srbija se sve više okreće politici reciprociteta, kada su manjine u pitanju, umesto da gradi inkluzivno okruženje. To u praksi znači da, ukoliko je vlast Srbije u dobrim odnosima, sa, na primer, vlastima Hrvatske ili Mađarske, to će se direktno reflektovati na položaj manjine i njenog nacionalnog saveta. To je opasan proces, jer u tome uvek stradaju dobro integrisane, autohtone, nacionalne manjine, odnosno one koje nemaju svoju matičnu državu”, upozorava Janjić.

Prema njegovim rečima u Srbiji postoji ozbiljna neusaglašenost između prava koja su grantovana Ustavom i drugim zakonima i njihovog ostvarivanja u svakodnevnom životu, a posebno treba da brine činjenica da od 2003. godine nije napravljen gotovo nikakav sistemski napredak u zaštiti manjinskih, već su prava manjinama deljena “po potrebi i na kaščicu”, a vrlo često zarada političkog interesa.

Izborni zakoni

Pomaka od 2003. godine nema ni kada je u pitanju učešće manjina u demokratskim procesima i njihovo prisustvo u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Ovo pitanje bi trebalo da bude regulisano izmenama izbornog zakona, što je jedna od stavki koje se nalaze u Akcionom planu i predstavlja merilo za dalji napredak Srbije na putu EU integracija i otvaranju novih poglavlja.

Prema Akcionom planu, proces traženja najboljeg rešenja za unapređenje učešća nacionalnih manjina u izbornom procesu započeta je 2016. godine, kada je Vlada formirala komisiju koja je analizirala primere dobre prakse rešavanja ovog pitanja u zemljama regiona, ali i ostalim članicama Evropske unije i, na osnovu toga, predložila model koji bi najviše odgovarao okolnostima u Srbiji. Međutim, iako je od ovoga prošlo skoro tri godine, konkretni koraci ka sprovođenju onoga što je komisija predložila nije došlo, uprkos tome što je Vlada, prema Akcionom planu, trebalo da do kraja 2016. godine predloži izmene zakona i krene u proceduru njegove izmene.

Programski direktor Centra savremene politike Nikola Burazer veruje da do usklađivanja koja zahtevaju promene izbornog zakonodavstva u ovoj oblasti neće doći u skorije vreme.

“U Narodnoj skupštini je 2015. osnovana radna grupa za reformu političkog sistema, ali nakon toga nije bilo vidljivog napretka. Stoga ne očekujem da će se ovom pitanju posvetiti veća pažnja sve dok to ne bude urgentno pitanje unutar pristupnih pregovora sa EU”, podseća Burazer i dodaje da se postojeći model “prirodnog praga” za nacionlane manjine pokazao kao dobar za one nacionalne manjine koje su brojnije, kao što su mađarska, albanska, bošnjačka i romska, ali da nikako ne odgovora brojčano manjim nacionlanim manjinama, za koje je, pod ovim uslovima, samostalni ulazak u Narodnu skupštinu gotovo nemoguć.

Pored izostanka rasprave o pitanjima koje se tiču nacionalnih manjina i njhovog učešća u izbornom procesu, ono što nikako ne ide na ruku političkim predstavnicima nacionalnih manjina je činjenica da su političke okolnosti takve da vladajućim stranka danas, za razliku od 2000. ili 2003. godine, podrška manjinskih partija u parlamentu nije potrebna, smatra Ksenija Marković iz Instituta za društvene nauke.

“Današnja vlast na čelu sa SNS-om i Aleksandrom Vučićem je uspela da pacifikuje dve politički najmoćnije manjine mađarsku i bošnjačku. Albanska nacionalna manjina je talac procesa pregovora sa Kosovom, tako da je najmoćnije uspeo da neutrališe, učestvuju u vlasti, dobili su deo deobenog kolača i evidentno tu niko neće nametati nikakve move zahteve”, objašnjava Makrović i dodaje da izmene izbornog zakonodavstva ne treba donositi brzopleto jer svaka eventualna greška u tom procesu sa sobom nosi velike posledice.

Dovoljno grešaka je već napravljeno kada su manjinska prava u pitanju, te je potrebno biti oprezan sa zadavanjem novih ciljeva. Pre toga, saglasni su sagovornici, potrebno je zastati, napraviti spisak prioriteta i, zajedno sa predstvanicima nacionalnih manjina, a ne vlastima u njihovim matičnim državama koje su stotinama kilometara daleko, odrediti šta je od toga realno spovesti i u kom roku. Tek tada, Srbija bi trebalo Briselu da preloži novi Akcioni plan, jer sa postojećim, velika je bojazan da nije moguće napraviti značajan napredak u ovoj oblasti, što, u budućnosti, može da znači i blokiranje čitavog pregovaračkog procesa.


Članak je objavljen u okviru projekta „Podrška nezavisnom izveštavanju o evropskim integracijama Srbije sa naglaskom na poglavljima 23 i 24“, koji se sprovodi u saradnji sa EUROPEUM Institutom za evropsku politiku i uz podršku Ministarstva spoljnih poslova Češke Republike. Stavovi izraženi u ovom tekstu ne predstavljaju stavove EUROPEUM Instituta, niti stavove Ministarstva spoljnih poslova Češke Republike.

Povezani članci

Četiri stvari koje možemo očekivati na nemačkim saveznim izborima u septembru

Dimitrije Milić

Preporuke POSP: Podrška otvaranju poglavlja, zabrinutost zbog slobode medija

Katarina Pavlović

Neizvesna sudbina Ministarstva za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog

Sofija Popović