BEOGRAD – Činjenice protiv mitova – tako se najkraće može opisati odnos Srbije prema Zapadu i Istoku, odnosno prema Evropskoj uniji i Rusiji. Iako je EU najveći donator i najvažniji trgovinski partner, više od polovine građana Srbije veruje da je Rusija ta koja najviše pomaže Srbiji. EU nas ocenjuje i uslovljava, a Rusija nas štiti. Brisel otima Kosovo, dok ga Moskva čuva u sastavu Srbije. To je ono što misle građani Srbije, a takvi stavovi ne treba da čude, jer su direktni proizvod, ne samo medijske propagande provladinih medija, već i zvanične državne politike.
Zapad Istoku, a Istok Zapadu – princip spoljne politike koji je proklamovao još Vojislav Koštunica, a kog se nakon njega nisu odrekli ni Boris Tadić ni Aleksandar Vučić. Politika balansiranja, kako se to popularno naziva, odnosno još popularnije, politika sedenja na dve stolice, Srbiji bi, bar u teoriji, trebalo da donese samo korist – ekonomski prosperitet zbog otvorenosti različitih tržišta, političku podršku oko Kosova u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija i više investicija iz različitih krajeva sveta.
Na osnovnu trenutnog odnosa snaga u svetu svima je jasno da se bliži trenutak kada će jedna od tih stolica biti izmaknuta. Pitanje je samo hoće li Srbija uspeti da, pre tog momenta, čvrsto sedne na jednu od njih, ili će pasti.
Deo Evrope, ali ne i evropske politike
Kao što obično i biva, ono što je teorijski racionalno i opravdano, u praksi je jako teško sprovesti. Srbija je strateški opredeljena da postane članica EU, ali ne želi da se odrekne slobodne trgovine sa Rusijom (prim. aut. prema podacima Republičkog zavoda za statistiku u 2016. godini je oko 7 odsto ukupnog izvoza Srbije bilo u Rusiju, dok je uvoz nešto viši i iznosi oko 10 odsto) njene političke podrške u borbi protiv nezavisnosti Kosova, kao ni energetske stabilnosti. Iako je do pre nekoliko godina izgledalo da Srbija, uz krupne graške znoja, uspeva da žonglira i na zapadnim i istočnim frontovima, nakon sukoba u Ukrajini, razlike između Moskve i Brisela su postale nepomirljive. Odnos prema Rusiji u Briselu se više ne posmatra pragmatično, već ideološki – kao dokaz posvećenosti zajedničkim vrednostima EU.

Što se ministra spoljnih poslova Srbije tiče, posvećenost Srbije tim vrednostima nije upitna. Bar deklarativno.
“Srbija geografski, vrednosno i istorijski pripada Evropi”, rekao je Dačić.
Dodao je i da je strateško opredeljenje Srbije da postane deo evropske porodice naroda i da je člantsvo prioritet Srbije.
“Republika Srbija nezaustavno ide ka ulasku u Evropsku uniju”, poručio je u Beču ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić.
(Tanjug, 10. jun 2017. godine)
Međutim, kada govori u Rusiji ovo Dačićevo “nezaustavno” i ne deluje tako ubedljivo.
“Juče sam na na otvaranju Međunarodnog ekonomskog foruma (Sankt Peterburg) rekao da prijatelji ostaju prijatelji i da nikada nećemo uvoditi sankcije Rusiji”, naglasio je Dačić.
(Beta, 2. jun 2017. godine)
Prijateljstvo nije sporno, poručuju i zvaničnici iz Brisela, ali dodaju da se od Srbije očekuje da delima pokaže svoju posvećenost evropskim integracijama, pre svega kroz usklađivanje svoje spoljne politike sa politikom Unije.
U Globalnoj strategiji za spoljnu i bezbednosnu politiku, koju je EU donela u junu 2016. godine i koja predstavlja osnov za delovanje EU na međunarodnom planu, jasno stoji da je EU zajednica koja, pre svega, počiva na zajedničkim vrednostima.
“Naši interesi i vrednosti idu ruku pod ruku. Interes nam je da širom sveta promovišemo naše vrednosti. U isto vreme, naše osnovne vrednosti su sastavni deo naših interesa“, piše u Strategiji.
I upravo saglasnost sa tim vrednostima je ono što se od Srbije očekuje da dokaže, smatra Igor Novaković iz Centra za međunarodne i bezbednosne poslove (ISAC fond).
“Činjenica je da EU, ili bar neke od država članica, imaju veliku rezervisanost prema Srbiji kada je njena spoljna politika u pitanju. Te države nepridruživanje sankcijama vide kao potencijalni problem u kontekstu privrženosti Srbije evropskim vrednostima, kao i zajedničkim interesima i solidarnosti”, smatra Novaković.
Naglašava i da se od Srbije očekuje da pošalje što jasniji signal članicama EU da ima nameru da u budućnosti postupa u skladu sa zajedničkim odlukama.
Ovo je pre svega bitno jer EU želi da bude uverena da primanjem Srbije u svoje redove ne uvodi ruskog “trojanskog konja”. Ta nesigurnost u iskrenost Srbije je možda i najznačajniji razlog zbog kog trećina članica EU već godinu i po dana blokira usvajanje izveštaja sa skrininga za poglavlje 31 (Spoljna, bezbednosna i odbrambena politika). To uskoro može postati i ozbiljan problem za sam proces pregovora, jer se bez tog izveštaja poglavlje ne može otvoriti.
Igor Novaković kaže i da je nepoznato da li će, u slučaju Srbije, za poglavlje 31 prvi put biti uvedena prelazna merila za otvaranje i zatvaranje, što nije bio slučaj kod ostalih država koje su pregovarale.
“S jedne strane, uvođenje merila bi moglo biti dobro za proces pregovora, pošto bi Srbija u tom slučaju tačno znala šta se od nje očekuje i koje uslove mora da ispuni ukoliko želi da zatvori to poglavlje. Na ovaj način bi se smanjio i politički značaj ovog poglavlja i postojali bi jasni parametri na osnov kojih bi napredak Srbije mogao da se prati”, kaže Novaković.
Međutim, za sada tog signala nema. Kad pogledamo brojke, stepen usaglašenosti Srbije sa odlukama EU u oblasti spoljne politike je tek oko 66 odsto. Taj procenat se smanjuje, iako bi trebalo da bude potpuno suprotno jer se od zemlje kandidata očekuje progresivno usaglašavanje sa spoljnom politikom EU, na šta se Srbija obavezala i Sporazumom o stabilizaciji i pridurživanju. Tako, na primer, usaglašenost je 2012. godine bila čak 99 odsto. Međutim, onda je došlo do sukoba u Ukrajini i od tada procenti počinju da opadaju. Srbija se prošle godine nije pridružila merama protiv Republike Kongo, Bosne i Hercegovine, Rusije i Kine.
Ministar Dačić i za to ima objašnjenje.
“Srbija nije u mogućnosti da se pridruži restriktivnim merama protiv Rusije i Kine jer nam te države pružaju podršku u Savetu bezebdnosti UN, kada je naš teritorijalni integritet u pitanju. U tom smislu je naša pozicija konzistentna i nije se menjala, ali se u međuvremenu promenio stav EU prema Rusiji”, kaže Dačić.
(European Western Balkans, 6. jun 2017. godine)
Pozicija Srbije jeste jasna od prvog dana, ali to svakako ne može služiti kao opravdanje što se ne priključujemo odlukama unije čiji deo želimo da postanemo. Nije pitanje da li je pozicija dosledna već da li je održiva. Niko od zvaničnika Srbije nema odgovor na pitanje šta će se dogoditi ukoliko Srbija bude pred vratima EU, a sankcije Rusiji i dalje budu na snazi. Da li ćemo se tada odreći članstva, “prijatelja” ili, možda, kosovskog mita kako je novoizabrani predsednik Vučić to već i najavio?
Ipak, dok trenutak odluke ne dođe, Srbiji ostaje samo jedno – da svoju privrženost vrednostima Unije dokazuje na drugim poljima, kao što je, na primer, učešće u vojnim misijama EU, što je takođe deo poglavlja 31 i tiče se zajedničke bezbednosne politike.
Srbija prva u regionu
Za razliku od oblasti spoljne politike Srbiji u ovom segmentu ide mnogo bolje, jer je, prema rečima Federike Mogerini, ali i drugih evropskih zvaničnika, Srbija lider u regionu kada je učešće u vojnim misijama EU u pitanju.
“Od kada je u junu 2011. godine potpisan ugovor o saradnji između EU i Srbije, Srbija je postala jedna od najaktivnijih i najredovnijih partnera u polju zajedničke bezbednosne i odbrambene politike,”, poručila je Mogerini u pismu upućenom Ivici Dačiću krajem prošle godine.

Prema rečima direktorke za zapadnu Evropu, Zapadni Balkan i Tursku Evropske spoljnopolitičke službe Angeline Ajhorst Srbija se uvek odaziva na poziv da podrži misije Evropske unije i u ovom trenutku učestvuje u četiri vojne misije – dve u Somaliji, jednoj u Centralnoafričkoj Republici i jednoj u Maliju.
Iz spoljnopolitičke službe EU kažu da u misijama Evropske unije u svakom trenutku učestvuje između 15 i 20 pripadnika srpske vojske.
“Partneri sa Zapadnog Balkana zajedno učestvuju sa oko 30 ljudi, što znači da više od polovine vojnika iz ovog regiona u EU misije šalje Srbija. Međutim, ono što je važnije od samih brojki jeste činjenica da Srbija šalje i stručnjake, kao što su lekari”, navode za European Western Balkans iz Spoljnopolitičke službe EU.
Prema podacima Vojske Srbije u ovom trenutku u te četiri misije učestvuje ukupno 20 ljudi. Polovina je angažovana na dve misije u Somaliji, sedam ljudi je u Centralnoafričkoj Republici, dok je medicinski tim od tri člana u Maliju.
I upravo su ovi podaci razlog zbog kog se ministar Dačić stalno buni što se napredak Srbije u poglavlju 31 meri isključivo kroz odnos prema Rusiji i uvođenje sankcija. I u tom smislu, možemo reći da je Dačić, donekle, u pravu. Međutim, ne smemo iz vida izgubiti ni činjenicu da Srbija svojim odlukama i postupcima, kao što su nabavka migova ili slanje humanitarne pomoći u Siriju preko Rusije, kreira sliku o velikom ruskom uticaju i “bratstvu”. Sve to u Briselu, opravdano, budi sumnju u iskrenost i namere Srbije.