Austrija je dobla novu Vladu. Sebastian Kurc, bivši ministar vanjskih poslova i čest gost na Zapadnom Balkanu, postao je najmlađi kancelar Evrope i svijeta u ovom momentu. Njegov koalicioni partner, šef desničarske Slobodarske stranke, Hajnc-Kristian Štrahe, neumorni desničarski populista, ispunio je svoj i san njegove stranke o preuzimanju vlasti.

Kurc i Štrahe obećavaju novi stil vladavine za Austriju, a upravo to je ono što mnoge komentatore najviše brine. Kritičari seciraju ekstremno desne i počesto rasističke i antisemitičke ispade pripadnika Slobodarske stranke, drugi u oštrom i izrazito restriktivnom kurse prema izbjeglicama i strancima vide novu vrstu opasnog nacionalizma, treći već vide Austriju na putu ka Višegradskoj grupi. Pitanje pozicioniranja nove koalicije u okviru EU se takođe žustro diskutuje.

Kakva će biti politika nove koalicije prema EU i njenoj politici prema izbjeglicama, šta možemo očekivati u vanjskoj politici Austrije i da li će sve to imati reperkusije na Zapadni Balkan?

Kurc i Štrahe su uspjeli da nađu najmanji zajednički nazivnik po pitanju EU politike, a njegova suština se krije iza pojma „supsidijarnost“, dakle principa da najmanje moguće zajednice, u ovom slučaju nacionalne države kao Austrija, odlučuju autonomno o centralnim pitanjima, a da EU bude širi okvir koji se bavi načelnim politikama. To u momentu zvuči kao čarobna formula koja treba da pomiri u suštini otvoreni, a trenutno pragmatično zapakovani EU-skepticizam Slobodarske stranke i njenih vodećih pulena i potrebu Kurca da se u Evropi prezentira kao garant austrijskog evropskog kursa.

Ubijeđen sam da će ova „čarobna formula“ veoma brzo izgubiti svoju čaroliju i da će se otvoreno postaviti mnoštvo pitanja: Da li će se Austrija držati po strani ako osovina Macron-Merkel krene da ofenzivno radi na reformama i jačanju Unije ili će izazov novih austrijskih lidera da se barem malo naslone na autoritarno rame jednog Orbana u Mađarskoj ili Kacsinskog u Poljskoj biti jači?

Ova druga opcija bi bila kobna za demokratske procese na Balkanu, i to na taj način što bi u scenariju Austrije kao zemlje koja recimo zajedno sa Mađarskom ili Poljskom koči reforme u EU i jača taj „iliberalni blok“ u Uniji, indirektno otišla i poruka u glavne gradove naše regije da su autoritarne politike i strukture u osnovi u redu.

Da li će Austrija zahtijevati da oštri kurs nove Vlade prema izbjeglicama i migrantima postane i dio EU mainstreama? Vidjeli smo i zadnjih dana da je EU po ovome pitanju duboko podijeljena. Austrijska nova Vlada će u ovoj konstelaciji zadržati strogi anti-migrantski kurs i fokusirati se na „zaštitu Evrope i domovine“, kako oni to kažu, od ilegalnih migranata i izbjeglica.

Imajući vidu da je jedna od glavnih parola Sebastiana Kurca bila da je zatvorio zapadnobalkansku rutu, ubijeđen sam da će njegova Vlada nastojati da u kooperaciji sa zemljama Zapadnom Balkanu ojača granice, policijske i druge sigurnosne službe u regiji kako bi iste bile u stanju da budu bedem koji treba da štiti Austriju i Evropu od migracija.

Takva politika sa fokusom na u programu koalicije već utefterenu mantru o stabilnosti Zapadnog Balkanu kao glavnom cilju nove Vlade za regiju, može dovesti do jačanje trenda stabilokratije. Podršku Austrije bi tada uživali oni koji rade na očuvanju stabilnosti, neovisno o tome da li su autokratski nastrojeni i kako vladaju u samim državama. Ovakva vrsta pragmatizma, kojoj nisu centralne demokratske vrijednosti, je i sam Sebastian Kurc pokazao već u novembru 2016. godine podrškom Nikoli Gruevskom u završnoj fazi izborne kampanje.

Kako će se na evropskom nivou ponašati Slobodarska stranka, konkretno recimo u Evropskom Parlamentu, gdje su njeni poslanici dio ultradesne i suštinski anti-evropske frakcije, je također otvoreno pitanje. Da li će Austrija čak u određenom momentu biti spremna da blokira evropske procese zbog toga što nisu u skladu sa novoformuliranim austrijskim „nacionalnim interesima“?

Na ovom mjestu se postavlja pitanje o kursu Austrije prema politici proširenja EU. U koalicionom programu eksplicitno stoji da će nova Vlada učiniti sve da se zaustave pregovori sa Turskom. U isto vrijeme eksplicitno se ističe perspektiva proširenja EU ka Balkanu. Ipak, čitajuci program i polazeći od suštinskih ciljeva nove koalicije, čini mi se da će centralni slogan za Zapadni Balkan biti stabilnost i sigurnost.

Kurc je izmjestio veliki dio agendi iz Ministarstva vanjskih poslova u ured kancelara. Čini se da će odjeljenje za Zapadni Balkan, u kojem rade kompetentni činovnici, ali kojih je jednostavno premalo za vođenje aktivne vanjske politike, ostati u ministarstavu vanjskih poslova.

Nova ministarka vanjskih poslova, Karin Knajsl, do sada nije pokazivala veliki interes za Balkan, ali nije isključeno da će se aktivirati. Tu se onda postavlja suštinsko pitanje kako i na koji način će se ona postaviti prema otvorenoj podršci Štrahea prema politici Milorada Dodiku te stavu Slobodarske stranke prema Kosovu, čiju nezavisnost Štrahe već odavno otvoreno kritikuje.

Tu je naravno i pitanje Rusije, za koju postoje velike simpatije u Slobodarskoj stranci, i to ne samo simpatije već i petogodišnji sporazum o suradnji između Slobodarske stranke i Putinove stranke. Imajući u vidu otvorenu anti-EU politiku Rusije na Balkanu, ova bliskost može poprimiti opasne dimenzije po regiju.

Naravno da Austrija neće dirati u teritorijani integritet zemalja Balkana, konkretno BiH, ali vjerujem da će količina razumijevanja i čak i simpatije za političare kao Milorad Dodik biti veće, što indirektno može ugroziti stabilnost.

Litmus test će biti druga polovina 2018. godine kada će Austrija preuzeti predsjedavanje EU. Biće to momenat još intenzivnijih debata o Brexitu i o reformi EU. Za sada Vlada najavljuje kao tenor za predsjedavanje da želi korigirati „neke greške“ u EU, što zaista ne zvuči EU-forično. Najavljuje se i mogućnost organiziranja konventa o EU pitanjima u Austriji, što bi trebalo da otvori prostor za glas eksperata i naroda o EU, ali će eventualno otvoriti i prostor za populističu anti-EU retoriku na tragu mantre „Austrijski narod je rekao svoje mišljenje i moramo to poštovati“.

Za sada se Zapadni Balkan ne nalazi među prioritetima austrijskog predsjedavanja. Naravno, to nije finalna odluka, dosta će još da se promjeni tokom slijedećih mjeseci, ali bi definitivno bilo kobno za Balkan da se u „godini šansi za Balkan 2018″ i recimo poslije Bugarske, koja je najavila veliki Samit posvećen Balkanu, Austrija vrati na „business as usual“, koji bi za EU integracije realnopolitički značio novo i za neke zemlje potencijalno kobno gubljenje vremena. Ovdje mislim u prvoj linije na BiH i Kosovo, koji se nalaze daleko iza drugih zemalja regije i koje mogu krenuti samo naprijed uz veoma jaku, eksplicitnu i kontinuiranu podršku EU i važnih zemalja kao sto je Austrija.