fbpx
European Western Balkans
Mišljenja

Transatlantske bezbednosne strukture i njihova percepcija u domaćim medijima

Nemanja Todorović Štiplija; Foto: Švedska ambasada

Javnost Srbije, zastala je na trenutak zbog informacije koja je osvanula na uglednom briselskom portalu EUObserver. Naime, ministri spoljnih poslova osam zemalja članica Evropske unije – Hrvatske, Češke, Litvanije, Letonije, Poljske, Rumunije, Švedske i Velike Britanije, uputili su pismo visokoj predstavnici za spoljnu i bezbednosnu politiku Evropske unije Federiki Mogerini, u kojoj navode da se sprovode akcije  “sofisticiranom i intenzivnom kampanjom stranih aktera kako bi se generisalo nepoverenje i nezadovoljstvo demokratskim poretkom, diskreditovala EU, transatlantska zajednica i naši partneri, kao i da bi se smanjilo jedinstvo”.

Pismo u koje je EUObserver imao uvid, a koje nam prenosi zagrebački Jutarnji list,  ministri su izneli tvrdnju da su “suočeni sa nesmanjenom kampanjom dezinformisanja koju vrši treća strana”. Iako ovo nije prvi slučaj, a ni prvo pismo upućeno visokoj predstavnici sa ovakvim sadržajem, ovo je prvi put da se u  jednom dokumentu koji je poslat od strane država članica jasno i nedvosmisleno navodi da postoji delatnost „treće strane“ i na području Zapadnog Balkana.

Ukoliko razložimo brige država članica na delove: (1) generisanje nepoverenja i nezadovoljstva demokratskim poretkom, (2) diskreditacija EU, (3) diskreditacija transatlantske zajednice i partnera radi smanjenja jedinstva.

U slučaju Srbije, mediji obiluju članicama i temama koje mogu spasti u sve tri kategorije. Konstantna diskreditacija Evropske unije i njenog doprinosa razvoju Srbije, kao i diskreditacija transatlantske zajednice, omiljena je tema pojedinih dnevnih listova i skoro svih tabloida koji se u Srbiji percipiraju kao „provladini“.

Disproporcija između orijentacije, saradnje i ekonomske razmene i medijskog narativa koji postoji u Srbiji dovodi do nerazumevanja kakvu politiku njihova Vlada vodi i koji su njeni prioriteti. Kao primer možemo navesti odnos saradnje u vojnim vežbama koje Srbija ima sa NATO-om (44) u odnosu na Rusiju (6). Međutim, u srpskim medijima u prvom planu je uvek saradnja sa Rusijom i značaj te saradnje.

NATO  nije samo vojni savez na šta se upravo u ovim medijima i svodi, već političko-bezbednosna organizacija koja se bavi i javnom diplomatijom, naučnom saradnjom, sistemima za upravljanje krizama.

U poslednje tri godine aktivnosti su se intenzivirale. Od usvajanja IPAP-a (Individualnog akcionog plana saradnje) imamo intenziviranje saradnje u dvema oblastima koje su bitne za Srbiju – razvoj političkog dijaloga kroz niz susreta na najvišem nivou kako bi mogli da u okviru ovih prilika razmotrimo sva pitanja koja su u interesu Srbije, dok je druga oblast intenziviranje praktične saradnje u okviru IPAP-a. Tu je još i NATO program – Nauka za mir i bezbednost veoma koristan za razvoj projekata, pogotovo u lokalnoj samoupravi.

Prema istraživanju Beogradskog centra bezbednosnu politiku većina građana je protiv bilo kakve saradnje Srbije i Severnoatlantskog saveza – 47%. Čak 58% ispitanih građana ne očekuje da će Srbija postati članica saveza. Negativnih asocijacija na potencijalno članstvo više je od pozitivnih.

Slično tome, posmatrajući samo naslove medija proteklog meseca kao npr. „NATO granica na Drini: Plan Bošnjaka da razdvoje Srpsku i Srbiju“ Najtiražnije dnevne novine, nekoliko vodećih tabloid često pišu naslove poput: „Zločinački plan: NATO sprema invaziju na Srbe” „NATO steže obruč oko Srbije”. Još neki od naslova su i: Paklene namere: “NATO stvara dve formacije — protiv Rusije”, “Ključa otpor: Ko prvi napušta NATO”, “Kakvu tajnu spregu otkriva NATO oružje u rukama terorista”, “Slovačka izlazi iz NATO-a?”, “NATO okupirao granice Rusije”, i drugi.

Za razliku od anti-NATO sentimenata koji su vrlo prisutni i opipljivi, stvarna saradnja Srbije i NATO-a gotovo da se ne pominje. Da li je to onda manjak hrabrosti i političke volje da se razgovara u akcijama koje država preuzima na ovom polju?

Nedavna poseta  zamenika pomoćnika državnog sekretara za Evropu i Evroaziju u američkom Stejt dipartmentu, Hojata Brajana Jia, dodatno je podigla tenzije kad je reč o odnosima Srbije i SAD-a. To je doprinelo dodatnoj negativnoj kampanji tabloida prema Zapadu, u prvom redu prema odnosima sa SAD-om.

Posebno zabrinjava velika zastupljenost proruskog sadržaja, posebno u medijima koji se smatraju provladinim, što bi moglo da nagovesti ili da “oni kontriraju Vladi”, ili da je stav Vlade drugačiji od onoga što se zvanično predstavlja.

Ako Srbija želi da ima ozbiljan pristup savremenoj politici to onda zahteva da se bezbednosno neutralna pozicija ispita zasnovana isključivo na cost-benefit analizi sa minimum mešanja unutar političkih potreba i interesa. Srbija treba da nadvlada emotivne elemente koji se vezuju za određivanje bezbednosne pozicije. To je u njenom interesu kako bi adekvatno pristupila globalnim izazovima (terorizam, trgovina oružjem, ljudima itd, organizovani kriminal, energetski rizici) kao i regionalnim etničke i verske netrpeljivosti, a poslednjih godina i migranti). Cilj u spoljnopolitičkom delovanju je da na najbolji način Srbija ostvari mir i stablinost u regionu, ali i na Kosovu, zato je saradnja Srbije i NATO-a izuzetno važna.

Posebno mesto u svemu tome treba da ima civilno društvo koje svojim kapacitetima i stručnošću ističe realne činjenice o vojnoj saradnji u cilju podsticanja javne debatu o ovoj temi.

Na dužnosti predstavnika vlasti prema građanima ostaje preciznije informisanje građana o nivou vojne saradnje Srbije i NATO-a, kao i o pomoći koju Srbija dobija od Evropske Unije. Bez toga doprinos civilnog društva i javnosti je limitiran.


Tekst je napisan u okviru projekta Centra za spoljnu politiku “Zapadna bezbednosna arhitektura i Srbija – izazovi i dileme”

Povezani članci

Godina u Srbiji – pogled iz Brisela

Jelena Babić

[MLE] Zagađenje vazduha: Zašto se treba pripremiti za dolazeću zimu?

MIrjana Jovanović

„Globalna Britanija“ i nepodnošljiva privlačnost okeana

Duško Lopandić