Da centralnu ulogu u izbornom procesu mogu da odigraju nezavisne institucije i izborna administracija pokazuje slučaj izbora na Kosovu. Građani Kosova 14. februara biraju nove političke predstavnike na prevremenim parlamentarnim izborima.
Da se stranke i ovog puta nisu libile da na svoje liste postave ljude koji imaju problema sa zakonom, dokazuje i odgovor Sudskog saveta Kosova upućen Centralnoj izbornoj komisiji (CIK), u kom se navodi da od 28 političkih subjekata na Kosovu, koji treba da budu verifikovani za učešće u predizbornu trku, njih 15 ima kandidate čija kandidatura nije u skladu sa Zakonom o opštim izborima.
Iako su mediji u Srbiji sa najvećom pažnjom ispratili odluku da lider Samoopredeljenja Aljbin Kurti neće moći da bude kandidovan na izborima, pored njega takvu zabranu dobilo je još 47 kandidata za poslanike, jer su u poslednje tri godine bili osuđeni pravosnažnom presudom za neko od krivičnih dela, u skladu sa Zakonom o opštim izborima.
Podsećamo, Aljbin Kurti, zajedno sa još nekoliko stranačkih kolega, 3. januara 2018. godine osuđen je na uslovu kaznu zbog bacanja suzavca u Skupštini Kosova, dok je u septembru iste godine, nakon Kurtijeve žalbe Apelacioni sud i potvrdio ovu odluku.
Pored neposredne i konačne odluke o tome ko će moći da bude biran od strane građana Kosova na prevremenim parlamentarnim izborima, načina na koji će se kampanja odvijati u uslovima pandemije, i raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora je usledilo nakon što je Ustavni sud Kosova ocenio da Vlada Avdulaha Hotija nije legitimna.
Sud je odlučio da je glas poslanika Etema Arifija nevažeći, imajući u vidu da je bio pravnosnažno osuđen na godinu dana i tri meseca zatvora zbog malverzacija sa subvencijama kada je glasao za izbor vlade.
Za razliku od stalne izborne administracije na Kosovu, oličene u Centralnoj izbornoj komisiji (CIK), izborni sistem u Srbiji ne poznaje stalnu profesionalnu izbornu administraciju koja bi objedinjavala sve aspekte izbornog sistema i procesa – od evidencije birača, organizovanja i sprovođenja izbornog procesa, finansiranja, praćenja uloge medija, do analiziranja i iniciranja usavršavanja izbornog ciklusa.
Zakon o izboru narodnih poslanika kaže da se članovi Republičke izborne komisije (RIK) imenuju na četiri godine, koliko traje i mandat narodnih poslanika, a opštinske i gradske izborne komisije i birački odbori svake godine.
Uporedno posmatrajući, RIK u Srbiji, za razliku od Centralne izborne komisije na Kosovu, nema pravo da pokreće zakonodavne inicijative, kao ni postupke protiv lica koja su prekršila zakone koji regulišu izborni proces, ukoliko utvrde da je došlo do težih povreda izbornog prava ili pravila izbornog procesa.
To bi u praksi značilo da oni koji po prirodi posla koji obavljaju, koji najbolje sagledavaju probleme, nemaju mogućnost da direktno iniciraju njihovo rešavanje.
Kako su to naveli iz CeSiD-a, glavni nedostatak ad hoc izborne administracije ogleda se u tome što ona nema stabilnu strukturu, stalne izvore finansiranja, ciljeve i utvrđena pravila.
„To za posledicu često ima njenu nedovoljnu stručnost za obavljanje izbornih radnji, pa se početničke greške pojavljuju iznova u svakom izbornom procesu. U najvećem broju slučajeva posao izborne administracije obavljaju lica koja nisu obučena ni kvalifikovana za vršenje tog posla. Ta lica ovaj posao obavljaju samo tokom izbornog procesa, a posle njegovog završetka vraćaju se svojim redovnim aktivnostima. Iz istog razloga je dosta teško uvoditi nove metode i načine sprovođenja izbornog”, naveli su iz ove organizacije za praćenje izbora.
Iako na primeru Kosova možemo videti koliko nezavisna i stalna izborna administracija može uticati na kvalitet izbornog procesa, tokom pregovora o izbornim uslovima razgovora o ustrojstvu RIK-a nije bilo. To pokazuje nedostatak volje da se u Srbiji formira izborna administracija koja će biti zaštićena od smene vlasti, rasporeda i odnosa partija u parlamentu i izbornih rezultata.