BEOGRAD – Da bi Berlinski proces postao faktor promene i daljeg “dodatnog pravog” napretka zapadnog Balkana, on mora da postane ambiciozniji, a ne samo da podržava politiku proširenja Evropske unije, poručio je zamenik generalnog sekretara Austrijsko-francuskog centra za međusobno približavanje u Evropi (CFA) Floran Marsijak.
*Članak u celosti na engleskom jeziku možete pročitati ovde.
Marsijak koji će učestvovati na ovogodišnjem Beogradskom bezbednosnom forumu i panelu pod nazivom “Zapadni Balkan u Evropskoj uniji Bregzita” ukazao je da bi Berlinski proces pre trebalo da bude viđen kao prilika za nove puteve saradnje i razvoja, a ne samo privremeno rešenje za politiku proširenja EU.
On je u svom tekstu za European Western Balkans i Tanjug naveo da je tri godine nakon početka Berlinskog procesa na zapadnom Balkanu, prva procena njegovih dostignuća pre svega veoma pozitivna i istakao da je u suštini taj proces podstakao interesovanje šest zemalja zapadnog Balkana i zainteresovane strane EU.
Podsećajući na izjavu predsednika Evropske komisije Žan Klod Junkera o planu proširenja EU do 2025. godine, Bregzit i na sve veće geopolitičke izazove, Marsijak je istakao da je Berlinski proces pokazao da EU ostaje strateški igrač u regionu i da njen interes za proširenje nije izbledeo.
Međutim, kako je naveo, postavlja se pitanje da li su dostignuća tog procesa srazmerna izazovima sa kojima se suočava EU u regionu.
U pogledu infrastrukturne povezanosti, ambicije Berlinskog procesa se prepliću sa rastućom ekonomskom diplomatijom Kine u regionu (u koju je mnogo uloženo).
Po pitanju dobrosusedskih odnosa, oni stvaraju obavezu koja se pokazala prilično slaba i nije primenjiva na susedne države EU.
U međuvremenu, stabilizacione tendencije ostaju jake, a ekonomska konvergencija u najboljem slučaju – slaba.
Berlinski proces, iako je mnogo obećavao, nije bio faktor promene, a kako je rekao, tako će biti i sa formulom Berlin plus.
On je istakao da je od velike važnosti naglasak na regionalnoj saradnji navodeći da u krhkim, ekonomski ugroženim, postkonfliktnim kontekstima, konstruktivna konkurencija ne može da bude lajtmotiv koji usmerava EU u razvoju odnosa sa zemljama zapadnog Balkana.
Kao drugu važnu stavku Marsijak je naveo učešće država kandidata za članstvo u evropskim procesima i finansijama istakavši da je važno umanjiti razliku između članstva i nečlanstva kroz predpristupno učešće.
Na kraju, kako je autor naveo, Berlinski proces pokazuje da je proširenje, umesto tehnički proces, pre politička bitka.
Prihvatanje politizacije proširenja kao nove stvarnosti moglo bi i trebalo bi da bude izvor konstruktivnih rascepa u politici šest država zapadnog Balkana, poručujući da pogled na proširenje kao na regionalni, a ne nacionalni projekat može da bude jedan od konstruktivnih rascepa.