*Tekst predstavlja izlaganje na događaju u organizaciji Nacionalnog konventa o Evropskoj uniji, održanom 31. marta 2018, kome su prisustvovali i predsednik Srbije Aleksandar Vučić, direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju Marko Đurić i drugi predstavnici Vlade Srbije.
Put Srbije ka demokratskom, prosperitetnom, ekonomski razvijenom i uređenom društvu, jer to je suština evropskih integracija, konstantno je opterećen političkim kriterijumima, koji Srbiju evo gotovo već dve decenije koče, odnosno ne dozvoljavaju joj da se razvija punim kapacitetima u željenom pravcu, za koji su se građani bez obzira na usputna razočarenja, nedvosmisleno opredelili, a što su dubinska istraživanja jasno potvrdila na pitanjima podrške evropskim integracijama, prevashodno vezanim za unutrašnje reformske procese.
U odnosu na trenutak kada smo evopski put započeli pa do danas, okolnosti su se značajno promenile. Promene u međunarodnim odnosima dobile su na ubrzanju, unipolarni svet predvođen Sjedinjenim Američkim Državama je prošao svoj zenit, ali istovremeno novi odnos snaga evidentno nije uspostavljen.
Jaz formalno započet ukrajinskom krizom koji je nastao u odnosima između Zapadnog sveta i Rusije postaje sve dublji. Ne želeći da ulazim u opravdanost ovakvih trendova, nezaobilazna je konstatacija da će ovakav okvir i jasna polarizacija trajati mnogo duže nego što se inicijalno moglo predvideti. Ne samo da se vremenski okvir krize produžava, već se širi i okvir tema koje doprinose da se jaz čini nepremostiv. Konfrontacija je odavno nadzišla politiku i ušla u najdublje društvene sfere kao što su oblasti sporta, medija i sajber prostora kao inovativnog polja tehnološke konfrontacije.
Ni promena američke administracije nije dovela do bilo kakvog, u kampanji najavljenog, zaokreta koji bi dao nadu da se uzavrele strasti mogu stišati.
U takvim okolnostima Srbija ulazi u godine raspleta, u kojima je evidentno da pritisci obe strane i Rusije i Zapada rastu. Ovome bih dodala da je krizni period sa kojim je EU bila suočena doveo do odsustva evropske perspektive, koji je rezultirao otvaranjem kriza pre svega u Makedoniji, ali sa potencijalom širenja i na druge aktere na Zapadnom Balkanu. Prisustvo drugih aktera (Rusija, Turska, Kina, Arapske zemlje) u regionu je zapravo posledica odsustva EU, sa kojom se Evropa na adekvatan način mora suočiti, kao i razviti bolje kanale komunikacije, kako impresije populacije o uticaju pojedinačnih aktera ne bi bile potpuno pogrešne, kao što je na primer podatak o ruskom doprinosu srpskoj ekonomiji, koji je realno zanemarljiv u odnosu na EU partnere.
Za ukupnu stabilost regiona ključni test biće pitanje Makedonije. Rešenjem višedecenijskog problema sa Grčkom u vezi sa imenom Makedonije, došlo bi do poziva Makedoniji za članstvo u NATO-u koje podržava preko 80% građana, kao i do izglednog otvaranja pregovora u procesu EU integracija. Bio bi ovo značajan kamen temeljac za dalju stabilizaciju prilika u regionu.
U takvim okolnostima pitanje normalizacije odnosa između Beograda i Prištine trebalo bi da dobije svoj puni zamah.
Dakle, kada govorimo o normalizaciji važna je svest da je status quo neodrživ. Kada to kažem onda mislim da paralelizam nekoliko procesa uz skromne, ili kažimo usporene, pomake napred nije više na agendi. Ili će doći do jasnog prodora i pozitivnog pomaka ili ćemo ući u period velikih turbulencija u kojima ne bih mogla da isključim ni različite oblike kriza i nemira u čitavom regionu.
Kada govorim o momentumu, vidna je diplomatska aktivnost kako drugih zainteresovanih strana prema regionu, tako i Srbije prema važnim globalnim faktorima koji na proces mogu uticati.
Važna je i svest o onome što je moguće i realno postići, kako lestvicu očekivanja ne bismo u javnosti podizali u sferu nedostižnog. Razumem pokušaj zaustavljanja članstva Kosova u međunarodnim organizacijama kao potez kojim Srbija zadržava važne adute u rukama u pregovaračkom procesu. Istovremeno mora postojati svest o vremenskom okviru u kojem ovakvi potezi mogu davati rezultate.
Uticaj Rusije u dosadašnjem pozicioniranju pred međunarodnom zajednicom, uprkos mojim ličnim precepcijama i očekivanjima, zapravo je doprineo privlačenju pažnje i novi pogled na region sa željom Zapada da svoj uticaj fiksira i etablira prepoznajući moguće efekte uticaja drugih aktera. Iako smatram da je uticaj Rusije od strane pojedinih međunarodnih aktera na region povremeno precenjen, kada govorimo o Srbiji prepoznajem ga kroz veto u Savetu bezbednosti u vezi sa članstvom Kosova u UN. I naravno kroz pokušaj doprinosu ukupnom erodiranju podrške u populaciji vezanom za članstvo u EU.
Zapadni partneri su u dosadašnjoj javnoj komunikaciji imali uzdržan stav ili čak i odsustvo reakcije u vezi sa odnosima Srbije sa Rusijom. U jednom od svojih obraćanja Visoka predstavnica za evropsku spoljnu i bezbednosnu politiku Frederika Mogerini je rekla da je EU samouverena i da njen uticaj ne može nadmašiti nijedan drugi međunaroni akter, što verovatno odgovara istini. Ali, važan momenat biće prepoznati onaj trenutak u kojem će se izostanak javne reakcije zapadnih partnera pretvoriti u svoju potpunu suprotnost. Dakle, verujem da ne možemo očekivati prelazni period već naizgled nagli zaokret u percepciji saradnje Srbije i sa EU i sa Rusijom.
Napomenula bih i da ni u regionu, ali ni među velikim silama, ne postoji zajedički interes u vezi sa rešavanjem otvorenih pitanja na Zapadnom Blakanu. EU i SAD imaju potrebu i želju da prevashodno bezbednosno zaokruže region Zapadnog Balkana kako bi se mogli okrenuti drugim temama od značaja. EU bi u tom kontekstu morala da pojača pozitivnu retoriku i promeni vokabular koji se odnosi na proširenje kako bi dobila potrebnu podršku za dalji proces proširenja.
Pogledajmo na primer Nemačku – dok se ne okončaju izbori u Bavarskoj gde bi sestrinski stranka Angele Merkel u vladajućoj koaliciji CSU trebalo da potvrdi svoju (izgubljenu na poslednjim izborima) dominaciju, Nemačka će vrlo skromno u javnosti podržavati proces proširenja, sve dok ne stabilizuje unutrašnje politilke prilike. Istovremeno će među zemljama članicama imati najsnažniju svest o potrebi obezbeđenja “mekog trbuha” na Zapadnom Balkanu. S druge strane, Rusiji je status quo neuporedivo prohvatljiviji, jer održava i širi polje uticaja Rusije u regionu. Kada govorim o uticaju, pre svega mislim na meku moć.
Nažalost, moram reći da u ovom trenutku ne postoji ni značajnija motivisanost kosovskih zvaničnika za pronalaženjem rešenja, s obzirom na dug i prilično neizvestan ili možda bolje da upotrebim reč nedefinisan evropski put, kao posledica okolnosti unutar zemalja članica, gde njih 5 nije priznalo nezavisnost, od čega Španija ne bi priznala nezavisnost sve kada bi i Srbija to sutra učinila.
Ali, poziciju Srbije ovo ne čini jednostavnijom. Diplomatska ofanziva u traganju za rešenjem neće stati. U danima koji su pred nama, očekujem da se intenziviraju i pojave različita scenarija potencijalnog pravno obavezujućeg sporazuma. Važna je spoznaja da je nemoguće očekivati rešenje koje neće imati jasnu podršku ključnih zemalja u koje ubrajam SAD i Nemačku. Svi drugi akteri biće statisti ili remetilački faktor. Svaki od predloga koji se budu pojavili, bez obzira na poreklo, moraju se uzeti sa dužnom pažnjom u razmatranje, jer istorija je pokazala da neće nužno svaki sledeći sadržati bolji i prihvatljiviji okvir, već upravo suprotno.
Na kraju da dodam i nekoliko reči o procesu normalizacije. Evidentna je i opravdana frustriranost srpske strane u vezi sa formiranjem Zajednice srpskih opština, jer postoji tendencija da ovaj deo dogovora ostane mrtvo slovo na papiru. Njegove uzroke možemo tražiti na različitim stranama, ali ako govorimo o međunarodnoj zajednici, bojazan predstavlja model BiH kao primer nefunkcionalnosti raspolućene države u kojoj niko ne odstupa od osvojenih pozicija sa tendencjom osvajanja i novih.
Bez obzira na takvu vrstu bojazni, ZSO postala je simbol međusobnog (ne )poverenja ne samo između Beograda i Prištine, več i Beograda i drugih aktera koji su u postizanju Briselskog sporazuma učesvovali. Zato očekujem visok stepen diplomatskih aktivnosti koji bi omogućio da do napretka na ovom planu u kratkom vremenskom roku dođe, kako bi se otvorio put za dalji proces normalizacije i to u okolnostima kada imamo jak politički establišment u Beogradu i izuzetno slabe institucije i krupne unutrašnje političke problema na Kosovu.
Verujem da će se pravno obavezujući sporazum kretati u okvirima dosadašnjih promišljanja o modelu dve Nemačke, koji podrazumeva izostanak priznanja, ali i izostanak opstrukcije za članstvo Kosova u međunarodnim organizacijama. Personalna i teritorijalna autonomija na način kako je to predložio prof. Varadi daje dobar okvir, naravno sa akcentom na imovini SPC koja mora biti u potpunosti zaštićena.
Ulozi za budućnost su ogromni. Globalno polako ulazimo ponovo u sferu crno-belog sveta, u kojoj stepen nepoverenja među stranama konstantno raste, i ne samo raste nego se održava i podržava. U takvim okolnostima, zemljama te snage i potencijala kao što je Srbija, koja regionalno svakako ima svoje značajno mesto, ali u globalnim zbivanjima predstavlja smao tačku na mapi, od ključnog je značaja da pravilnim procenama i odmeravanjima izbegne s jedne strane poziciju u kojoj će pritisci velikih sila postati jači od manevarskog prostora, i možda što je još važnije za Srbiju, da po bilo koju cenu izbegne da se nađe na pogrešnoj strani istorije.