BEOGRAD – Ekonomski i politički odnosi Srbije sa Kinom su nerazdvojivi, ali iako je rast kineskog uticaja u regionu prisutan, on se često preuveličava i prenaglašava, zaključeno je danas tokom konferencije “Kina u Jugoistočnoj Evropi: između ekonomskog i političkog uticaja”, u organizaciji Centra za spoljnu politiku, fondacije Fridrih Ebert i Helenske fondacije za evropsku i spoljnu politiku ELIAMEP.
Vuk Vuksanović, viši istraživač Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP), izjavio je da Kina, za razliku od većine drugih velikih sila, nastupa na globalnom planu kao sila u usponu, sa kapacitetima koje drugi nemaju.
„Kina nastupa sa pozicije ambiciozne zemlje koja želi da bude nova super sila i ima strateški cilj. Primer za to je inicijativa ’Pojas i put’. Cilj Kine je da se spoji sa evropskim tržištem i to je razlog zašto zemlje poput Srbije dobijaju disproporcionalnu pažnju Kine u odnosu na samu veličinu zemlje“, izjavio je Vuksanović.
On je ocenio da dobar deo prokineskih narativa u Srbiji ne dolazi od Kine, već od domaćih političara i medija.
“Kina nema potrebu za preteranu kampanju, jer dobar deo prokineskih narativa u Srbiji ne dolazi iz Kine, već od naših političkih lidera i onih medija koji su pod njihovom kontrolom. Kina nije imala pretaranu kampanju u Srbiji jer ima ovde vladu koja sve to čini za nju. Građani u Srbiji doživljavaju Kinu kao prijateljsku zemlju, jer sa jedne strane na primer Kina nije učestvovala u bombardovanju, a sa druge, znanje o kineskoj politici je generalno limitirano. Takvo okruženje pogoduje Kini i ona ne mora preterano da se trudi da se u Srbiji brendira”, izjavio je Vuksanović.
Da se politički i ekonomski odnosi ne mogu razdvojiti kada je u reč o odnosu bilo koje zemlje sa Kinom smatra Stefan Vladisavljev, programski koordinator Beogradskog fonda za političku izuzetnost (BFPE).
“Ekonomski i politički odnosi sa Kinom nisu odvojivi jedni od drugih. Sve kineske kompanije koje sprovode infrastrukturne projekte su državne, dok se na primer spoljnotrgovinski sporazumi potpisuju između vlada. Zato su ekonomski odnosi sastavni deo političkih odnosa”, ističe Vladisavljev.
On navodi da je Srbija toliko prijemčiva za saradnju sa Kinom jer je sa jedne strane država u razvoju, a sa druge Kina politički ne uslovljava svoju saradnju kriterijumima kao što je vladavina prava.
“Kina prilazi državama u razvoju, uglavnom sa infrastrukturnim projektima koji su dogovoreni netransparentno a nekada i nepovoljno, ali oni ne uslovljavaju to politički to, kriterijumima poput vladavine prava. U Srbiji je to dosta dobro prihvaćeno jer je ekonomski razvoj važna paradigma u domaćoj politici. Mnogo je lakše ispromovisati otvaranje deonice autoputa nego reformu u oblasti vladavine prava”, istakao je Vladisavljev.
On je ocenio da u Srbiji postoji jedna vrsta konsenzusa i u okviru vlasti i opozicija kada je u pitanju odnos prema kineski vlastima.
“Kina je preživela promenu jedne vlasti, preživeće promenu i druge. Srbija ima 7 milijardi kredita od Kine, i nije moguće tako lako okrenuti leđa nekome ko je toliko prisutan u ekonomskom smislu”, rekao je Vladisavljev.
On je ipak upozorio da su zabrinjavajuća poslednja dešavanja u Zrenjaninu sa položajem radnika kineske firme iz Vijetnama, jer ne postoji nikakva reakcija institucija i vlasti u Srbiji, što je kako je dodao, neprihvatljivo.
Senada Šelo Šabić ispred zagrebačkog Instituta za međunarodne odnose i razvoj istakla je da je u Hrvatskoj, u odnosu na Srbiju, uticaj Kine mnogo manji, dodajući da će se pozicija Hrvatske prema Kini menjati u odnosu na to kakva bude evropska pozicija.
„Hrvatska je pristupila inicijativi ’16+1’ za vreme Milanovićeve vlade, koja ipak nije pokazivala veliko interesovanje. Tek se Plenkovićeva vlada po prvi put otvorila prema Kini sa izgradnjom Pelješkog mosta. To je naravno izazvalo velike kritike prema Hrvatskoj u EU, jer je to prvi put da se evropskim novcem finansira neki infrastrukturni projekat koji izvodi kine“, objašnjava Šelo Šabić.
Ona je istakla da u Hrvatskoj nikada nije postojao animozitet prema Kini, kao što je to slučaj sa Rusijom, ali da dobri odnosi nikada Kine i Hrvatske nikada nisu u većoj meri materijalizovani.
“Kina je priznala Hrvatsku već 1992. godine, već naredne je hrvatski predsednik Tuđman bio u poseti Kini. Do sada, svaki predsednik imao je svoju posetu Kini, i uvek su naglašavani dobri odnosi i nada da će saradnja biti bolja ali se ona nikada nije materijalizovala”, izjavila je ona.
Igor Novaković, direktor istraživanja ISAC Fonda, izjavio je da jedinstvenog odgovora Zapada kada su u pitanju aktivnosti Kine do sada nije bilo, ali da se u poslednje dve godine stvara jedna vrsta jedinstvenijeg fronta prema Kini.
“Evropska unija nije imala dugoročni plan ulaganja u infrastrukturu na Zapadnom Balkanu i Kina je taj prostor popunila”, rekao je Novaković.
On je naveo da je Beograd 2009. godine bio motivisan proglašenjem nezavisnosti Kosova i svetskom ekonomskom krizom iz 2008. da se opredeli za bliske odnose sa Pekingom, te da se tom saradnjom brzo dobija novac i radovi se brzo izvode, ali se postavlja pitanje cene i negativnog aspekta po životnu sredinu.
Kineski krediti predstavljeni kao investicije
Ivan Vujačić sa beogradskog Ekonomskog fakulteta je izjavio da politička elita često kineske kredite predstavlja kao investicje i da prisustvo Kine može biti obezbeđeno i kupovinom firmi, kao što je Borski rudnik, što nije direktno ulaganje.
“Srbija u regionu prednjači što se tiče kineskih kredita i direktnih investicija”, rekao je Vujačić, uz konstataciju da za njihovu netransparetnost i zapostavljanje zaštite životne sredine ne treba kriviti isključivo Kineze, već domaću političku elitu.
Vujačić je izjavio da Evropska unija nema istinski angažman u regionu, što je otvorilo prostor Kini i Rusiji, dodajući da je Zapadni Balkan je napušteno dvorište EU, gde je neko drugi ušao.
Ana Krstinovska ispred makedonske organizaijce Estima izjavila je da se tvrdnja o tvrdnja o značajnom kineskom uticaju na može generalizovati za ceo Zapadni Balkan, pošto je na jednoj strani Srbija, a na drugoj ostale države regiona.
“Brojni kineski projekti i investicije su najavljeni, ali nisu realizovani. U Bosni i Hercegovini je najavljeno 15 kineskih projekata, koji su ostali na nivou pregovora, bez ugovora”, rekla je Ana Krstinovska.
Ona je iznela podatak da na Zapadnom Balkanu kineska ulaganja čine zajmovi vredni 10 milijardi evra i 500 miliona evra direktnih investicija, od čega skoro 370 miliona u Srbiji.
“Vrednost spoljnotrgovinske razmene zemalja regiona sa Kinom je dostigla 100 milijardi evra, ali sve države Zapadnog Balkana pri tome beleže deficit, navela je Ana Krstinovska, dodajući da problem nije saradnja sa Kinom, već način kako se odvija, zbog nepoštovanja nacionalnih i evropskih pravila.
Ekonomski konsultant Jens Bastijan je naveo da je Kina uključena u projekte čiju su realizaciju neke zemlje regiona tražile od EU, ali nisu realizovani ili su odbijeni.
“Kina je pozvana da dođe u Jugoistočnu Evropu i investira, jer drugi to nisu učinili. Peking je strateški opredeljen da dugo ostane u regionu, gde je i pre dolaska Kineza trebalo da nauče o značaju strateških investicija u infrastrukturu i saobraćajne povezanosti”, rekao je Bastijan.
Ekonomski konsultant iz Podgorice Miloš Vuković je naveo da je Crna Gora, bez tenderske procedure i samo uz idejni projekat, ušla sa Kinom u potpuno neisplativ posao izgradnje autoputa vredan više od milijardu evra, što je četvrtina crnogorskog bruto domaćeg proizvoda.
“Tri četvrine angažovanih radnika je stiglo iz Kine i plaćeni su 80 miliona evra, što znači da im je prosečn mesečna plata iznosila između 4.000 i 5.000 evra”, izjavio je Vuković, uz tvrdnju da će biti potrebna pomoć Zapada kao bi se izašlo iz tog posla.