Tokom protekla dva meseca pred poslanicima u Narodnoj skupštini bila su dva izveštaja poverenice za zaštitinu ravnopravnosti za 2021. i 2022. godine. Kao i u prethodnim izveštajima, najviše pritužbi građani su podnosili zbog diskriminacije na osnovu nacionalne pripadnosti, starosnog doba, zdravstvanog stanja, invaliditeta, bračnog i porodičnog statusa. Diskriminacija, socijalna distanca, stereotipi i predrasude, pa čak i govor mržnje, svakodnevica za mnoge Rome i Romkinje i predstavljaju prepreku za unapređenje položaja pripadnika romske nacionalne manjine.
Kako u društvu punom predrasuda i diskriminacije funkcioniše institucija Poverenika za zaštitu ravnopravnosti, o položaju nezavisnih institucija i podršci koji dobijaju od drugih grana vlasti, razgovarali smo sa poverenicom za zaštitu ravnopravnosti Brankicom Janković.
European Western Balkans: Kako ocenjujete položaj nezavisnih institucija u Srbiji? Da li one danas mogu nesmetano da obavljaju svoju funkciju?
Brankica Janković: U ovom trenutku, i kod nas i u Evropi, uloga nezavisnih institucija za zaštitu ljudskih prava je veoma kompleksna i osetljiva. Izazovi se usložnjavaju i umnožavaju na svima poljima. Sve je više ljudi kojima je potrebna zaštita i podrška. Bilo bi sve mnogo lakše, kada bi društveni, posebno politički akteri, razumeli mesto i ulogu ovih institucija i doživljavali ih kao pomoć i podršku u rešavanju značajnih društvenih problema koje država želi i treba da reši.
Mi smo državni organ i deo društva. Neki nas upravo tako i doživljavaju, a neki nažalost ne, pa nas vide kao prepreku/problem, pa čak i nekoga ko ne radi u interesu države. S obzirom da je takav pristup protiv zdravog razuma, ne zaslužje komentar. Jedno je sigurno, pravilno razumevanje i poštvanje naših preporuka, incijativa, mišljenja, predloga jeste prilika da se propusti, greške i previdi, koji su vrlo često slučajni, ne pretvore u sistemske poremećaje i prepreke u ostvarivanju različitih ljudskih prava.
Kao što sam na početku rekla, problemi su slični u većini evropskih zemalja zbog čega je Evropska mreža tela za ravnopravnost donela standarde, koji treba da garantuju nezavisnost i samostalnost u radu naših institucija, a Evropska komisija sprema i direktivu.
Bez obzira na izazove, sve aktivnosti koje Poverenik za zaštitu ravnopravnosti preduzima usmerene su na unapređenja kvaliteta života i poštovanje ljudskih prava svih građana i građanki u Srbiji, bez izuzetka.
EWB: Sa kojim se preprekama i poteškoćama suočava institucija Poverenika za zaštitu ravnopravnosti?
BJ: Finansijski, kadrovski, pa i tehnički kapaciteti su uvek, manje ili više, nedovoljni, s obziorom na veliki broj aktivnosti i programa koje sprovodimo u skaldu sa nadležnostima. Imamo razloga za zadovoljstvo, s obzirom na visok procenat postupanja po svim našim preporukama, inicijativama i mišljenjima u predmetima, kojih je iz godine u godinu sve više. Građani prepoznaju i koriste ovaj vid zaštite od diskriminacije koji je naša država uspostavila kao besplatan. To vidimo kao znak poverenja građana, koje je važno opravdati.
Poteškoće nam ponekad stvaraju nerealna očekivanja različitih društvenih aktera koji, svako iz svog ugla, vidi potrebu za našim delovanjem/reagovanjem, iako bi to u tim slučajevima predstavljalo izlaženje iz naše nadležnosti. A upravo smo mi ti koji moramo biti predvodnici u poštovanju zakona i vladavine prava.
EWB: Koliko snaga nezavisnih institucija zavisi od podrške Parlamenta i da li je dobijate?
BJ: Narodne poslanike i poslanice vidim kao veoma važne saveznike na unapređenju položaja svih građana i građanki. Naravno da nisu svi isto posvećeni temama kojima se mi kao institucija bavimo i da se, očekivano, u Narodnoj Skupštini mogu čuti različite ideje i programi stranaka, koji se neretko i podudaraju sa vrednostima i principima koje zastupamao.
Sva pitanja koja su nam upućena, saveti, kritike su nam važni i dobrodošli, jer dolaze od strane predstavnika naših građana i građanki. Shvatamo ih vrlo ozbiljno. Važne su nam i ohrabruju nas i pohvale, koje često i dobijamo, i vidimo ih kao podršku Parlamenta našem radu. Dobra saradnja ogleda se i u pozivima za učešće na javnim slušanjima i drugim događajima koje organizuju različiti skupštinski odbori.
Dobar deo poslanika i poslanica zanima stanje u oblasti zaštite od diskriminacije. Mnogi nastoje da shvate probleme sa kojima se susreću diskriminisane grupe i pojedinci. Istina, ima i onih koji ne razumeju opasnost diskriminacije i kakve sve posledice koje ona može da izazove.
Izazovi nam ne nedostaju, bilo ih je i biće ih, ali nas oni ne plaše, već nas podstiču na dalju punu posvećenost u prevencji i zaštiti od diskriminacije.
EWB: Predstavili ste u februaru izveštaj za 2021. godinu. Koji su glavni nalazi tog izveštaja?
BJ: U međuvremenu je Narodnoj skupštini predat i izveštaj za 2022. godinu, a o izveštaju za 2021. se raspravljalo na sednici Skupštine u periodu pre toga.
Kada se radi o 2022. godini, najveći broj pritužbi odnosio se na diskriminaciju po osnovu nacionalne pripadnosti, starosnog doba, zdravstvenog stanja, invaliditeta, pola, bračnog i porodičnog statusa. Među pritužbama po osnovu nacionalne pripadnosti, najveći broj podnet je zbog diskriminacije romske nacionalne manjine (88%), što ukazuje na preovlađujuće stavove, socijalnu distancu, stereotipe i predrasude sa kojima se Romi i Romkinje suočavaju.
Kada je reč o oblastima društvenog života, najviše pritužbi podneto je zbog diskriminacije u postupcima pred organima javne vlasti, kao i postupku zapošljavanja ili na poslu. U odnosu na prethodne godine, povećan je i broj pritužbi zbog diskriminatornog govora u javnom prostoru (sportskim i drugim događajima ili od strane javnih ličnosti), na društvenim mrežama i u medijima.
EWB: I pored činjenice da je dobro što Narodna skupština razmatra izveštaje nezavisnih institucija, utisak je da zaključci koji se usvoje u tim izveštajima u velikoj meri zaobiđu neki konkretni problemi na koje se u izveštajima ukazuje. Šta bi trebalo uraditi da izveštaji nezavisnih institucija imaju veći efekat?
BJ: Zaključci koje je Narodna skupština donela prosleđuju se prvenstveno Vladi radi realizacije, a mi u praksi pratimo postupanje po njima. Neki se relativno brzo realizuju, a na implementaciju nekih se čeka, ponekad i predugo. Svakako, na ovom polju ima mesta za unapređenje stanja a na dobrobit naših građana i građanki, jer verujem da nam je svima zajednički cilj isti, a to je kontinuirano unapređenje njihovog položaja u različitim domenima.
Razmatranje izveštaja je i stvar političke kulture, a izveštaj Poverenika, zbog svoje sveobuhvatnosti i analize, predstavlja dobru platformu za razgovore o prioritetima koje treba postaviti za rešavanje problema građana, naročito u sferi rada, socijalne i zdravstvene zaštite, obrazovanja i dr. Evropska komisija je upravo navedeno prepoznala kao važno, dajući ovu preporuku u Izveštaju o napretku.
EWB: Utisak je da je upravo skupštinska govornica često mesto sa kog se šalju inkriminirajuće i diskriminatorne poruke. Kako Vama izgleda atmosfera u Parlamentu?
BJ: Znam da je Parlament mesto gde je sasvim očekivano da se čuju i oštre reči, jer se tu sučeljavaju različita mišljenja, ideje, politički programi. To je mesto za argumentovanu i smislenu raspravu i prilika da se neka zakonska rešenja učine boljima, uz sagledavanje problema iz više različitih perspektiva. Nažalost, deprimira me što se pored oštrih, ali na argumentima zasnovanih, često čuju i apsolutno neprimerene reči, ili uvredljiv govor, koji je ponekad i diskriminatoran, a o vulgarnostima, seksizmima i psovkama da ne govorim.
Svrsishodno bi bilo kada bi se politički neistomišljenjici medjusobno mnogo više poštovali i trudili se da raspravu ne svode na domen ličnog, pa i porodičnog, što se neretko dešavalo u našem Parlamentu (naravno, ovo nije ekskluzivitet samo našeg Parlamenta).
Važno nam je što je Narodna skupština prihvatila našu inicijativu za usvajanje Kodeksa, koji je i usvojen, međutim njega je potrebno mnogo doslednije primenjivati. Problem je što se može dogoditi da se nerazumevanje i netolerancija iz Parlamenta prelije na čitavo društvo.