Danas je osamnaesti dan od kada je nakon trideset godina Demokratska partija socijalista (DPS) izgubila vlast a Crna Gora prvi put u istoriji dobila novu vlast na izborima. Iznenađujuće, ali čini se da su se već sada svi navikli na tu činjenicu i prihvatili novo stanje stvari, odnosno svoje nove pozicije.

Prognoze su bile pesimistične i mnogi su kategorično tvrdili da bi u slučaju gubitka vlasti DPS mnogo dramatičnije reagovao, ali danas već potpisuju svoja saopštenja kao opoziciona partija i čini se da stvari kreću svojim tokom. To je razlog za zadovoljstvo i vjerovatno će uticati da se neke od kvalifikacija koje su se vezivale za Crnu Goru, kao što su „zarobljena država“ i „hibridni režim“ ublaže. Psihološki značaj činjenice da je na izborima moguće izgubiti vlast je ogroman i nama do sada nepoznat. Očekujemo da će pomoći u izgradnji institucija i podići nivo ozbiljnosti i odgovornosti, a smanjiti samovolju.

Vjerovali ili ne, prije samo dva mjeseca, bivša opozicija a nova vlast, je još uvijek zagovarala ideju bojkota izbora. Od toga se odustalo jer nije bilo saglasnosti svih opozicionih političkih partija, a takva strategija ima smisla samo ako svi bojkotuju sa ciljem delegitimisanja institucija. Ipak neočekivano, zahvaljujući tijesnoj razlici u rezultatu izbora, počinje nova era. Ovo je velika šansa za našu zemlju i odgovornost je na svima u društvu da bude iskorištena na najbolji način.

Jedna stvar se ne može naglasiti dovoljno: neophodnost političkih promjena u Crnoj Gori je bila dostigla nivo aksioma. Conditio sine qua non.

Problema je već bilo toliko da ih niste morali ni dokazivati ni obrazlagati. Korupcija, organizovani kriminal, zarobljeno pravosuđe, politizovana uprava, diskrminacija političkih neistomišljenika, ogromno društveno raslojavanje i jaz između bogatih i siromašnih… DPS je u toj mjeri izgubio povjerenje i u domaćoj i međunarodnoj javnosti, da im se ne vjeruje ni kada istinu govore.

Da li su ti problemi srušili vlast DPS?

Sa žaljenjem kažem da smatram da ne.

Promjene koje su se desile su demokratske, rezultat su volje većine, ali se ne može reći da su emancipatorske jer su proizašle iz snage „iracionalnog“ autoriteta, u skladu sa tipologojom autoriteta Eriha Froma. Prilično sam uvjerena da bi Đukanović imao to jedno poslaničko mjesto više, da mitropolit SPC, Amfilohije Radović, nije mobilisao građane da glasaju protiv ove vlasti zbog narušenog položaja SPC u Crnoj Gori.

Taj stav baziram na najmanje dvije činjenice: prvo, potpuno nepoznatu osobu, koji nikad nismo vidjeli na televiziji do manje od mjesec dan pred izbore, zaokružilo je nevjerovatnih 32,55% građana. Anonimni Zdravko Krivokapić podržan je zato što je objavljeno da je Amfilohijev izbor. Demokratski front (DF) je na prethodnim izborima 2016. godine imao 20,32% i za nevjerovatan rast može da zahvali svom vjerskom poglavaru. Dodatno, prema istraživanjima javnog mnjenja, u decembru 2019. godine, prije usvajanja spornog Zakona o slobodi vjeroispovjesti, DF je imao svega 13,2% podrške javnosti!

Druga činjenica je da je URA, građanska, progresivna partija, koja je svoju kampanju bazirala na zagovaranju antikorupcijskih politika, osvojila samo 5,5% glasova građana. Treći konstituent nove vlasti, umjerene Demokrate i Demos, takođe nisu imali očekivani rast. 2020. imaju svega 12,53% dok su zajedno na parlamentarnim izborima 2016. imali 21%.

Zbog navedene jačine DF, promjena vlasti u Crnoj Gori sa sobom nosi nove izazove i izaziva nelagodu kod polovine građana koji ih nisu glasali. Mislim da su nepoštene interpretacija da svi koji su zabrinuti zbog dolaska DF na vlast u stvari brinu za fotelje DPS funkcionera i brane bivšu vlast. Takođe sam sigurna da nikome, pa ni novoj vlasti neće koristiti guranje problema pod tepih, jer će se svakako o te probleme saplitati cijelim putem. Većina programskih ideja DF su identitetske prirode i izazivaju emotivno protivljenje kod mnogih, a radi se o partiji koja je i finansijski podržana od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića.

Sve što ste čuli o DF je vjerovatno tačno i nije posljedica klevetanja od strane DPS nego njihovog svjesnog djelovanja koje je vrlo često bilo retrogradno i protivno ljudskim pravima manjina, LGBT ali i osporavanja prava crnogorcima na samoodređenje.

Poslanici DF se nisu uzdržavali ni od napada na medije i NVO sa kojima se nisu slagali i nisu pokazivali zavidne demokratkske kapacitete.

Međutim, uz posredovanje međunarodne zajednice, trojica predstavnika potpisali su sporazum koji su mnoge krupne probleme oko kojih se spore, makar privremeno zamrznuli. Ovo je veoma pozitivan korak koji ne bi bio moguć bez kompromisa na koje je pristao DF.

Formiranje nove Vlade je u toku, a kadrovska rješenja će umnogome odrediti i budućnost nove Vlade. Tri bloka koja sastavljaju vladu zapravo se sastoje od dvanaest vrlo različitih činilaca i njihovi međusobni odnosi nisu najbolji, što će sve otežavati dugoročno funkcionisanje. Međutim, volja da se iskoristi ova šansa je ogromna tako da će biti jak motiv da se prepreke prevazilaze. Nova većina je otvorena za pregovore sa partijama nacionalnih manjina kako bi mogli imati parlamentarnu većinu za izglasavanje važnih kadrovskih pozicija u pravosuđu za koje je u CG potrebna 2/3 ili 3/5 većina. Veći broj poslanika bi takođe smanjio strah da će jedan od njihovih poslanika „preletjeti“ na drugu stranu i srušiti Vladu.

Od nove vlasti se očekuje da postavi institucije na noge i zaustavi klijentelističke prakse i djelovanje institucija isključivo u korist vladajućih političkih elita. Međutim, realno je za očekivati da će i nova vlast biti pod pritiskom svojih pristalica da ispunjava njihove zahtjeve i potrebe. Svijest se teže mijenja od vlasti. Razdvajanje partijskih od državnih resursa neće ići ni brzo ni lako i na društvu je budnim aktivizmom prati svaki njihov korak.