BEOGRAD – Vest da Džon Jovanović neće više biti na mestu direktora Američke korporacije za međunarodno razvojno finansiranje (DFC) odjeknula je u medijima u Srbiji. Prethodno tokom februara promenjena je gotovo celokupna uprava ove kancelarija, postavljena za vreme administracije.
Informaciju o napuštanju te funkcije obelodanio je sam Jovanović, koji je na onlajn konferenciji Fondacije Ana i Vlade Divac „Filantropija nema granice“ naveo da više nije na funkciji direktora DFC kancelarije u Beogradu.
„Ovde sam u privatnom kapacitetu, jer sam nedavno otišao sa funkcije direktora DFC kancelarije u Beogradu“, rekao je Jovanović, dodajući da DFC ima novo rukovodstvo u Vašingtonu, koje će nastaviti rad na Zapadnom Balkanu.
“Američka korporacija za međunarodno razvojno finansiranje (DFC) posvećena je podršci investicijama u privatni sektor Srbije, Kosova i šireg regiona. Nestrpljivo iščekujemo da gradimo na temelju nedavno obnovljenih inicijativa o ulaganju sa Srbijom i Kosovom – kojima ostajemo posvećeni“, navodi se u odgovoru Dejvida Marčika, glavnog operativnog direktora američkog DFC-a za Glas Amerike.
Korporacija za međunarodno razvojno finansiranje (DFC) je nezavisna agencija američke vlade osnovana decembra 2019. godine, spajanjem Prekomorske privatne investicione korporacije i Uprave za razvojne kredite (DCA), koja je bila deo Američka agencije za razvoj (USAID).
Za područje Balkana značajna je kao vid garanta projektnog finansiranja u saradnji sa privatnim sektorom, koje je trebalo da doprinese ekonomskog približavanju Srbije i Kosova, nakon što je u Beloj kući potpisan sporazum u prisustvu bivšeg američkog predsednika Donalda Trampa.
Programski direktor Beogradskog fonda za političku izuzetnost (BFPE) Marko Savković za European Western Balkans ocenjuje da se početkom marta, nakon povlačenja Džona Jovanovića, budućnost čitave kancelarije lomila, dodajući da je odlučeno da ona ipak nastavi sa radom.
On objašnjava da bi kancelarija u Srbiji trebalo da donese pristup različitim fondovima.
„Ona bi trebalo da donese – pristup fondovima, ne toliko državnim, već privatnim, koji bi bili povoljni – da se stvori veza između projekata ovde i mogućih kreditora tamo. Dogovarala se šema finansiranja u poljoprivredi, tražila su se sredstva za drugu deonicu “autoputa mira” (Pločnik-Merdare), deo posla je bila i studija izvodljivosti pune utilizacije potencijala Gazivoda, pa je bilo reči i o ženskom preduzetništvu. Dakle, od svega pomalo a zbirno gledano prilično ambiciozno”, kaže Savković.
On ipak napominje da u samom DFC-u, nakon promene administracije, dolazi i do preispitivanja prioriteta.
Da li DFC može da parira kineskim investicijama u Srbiji?
U poslednjih pet godina srpski izvoz u Ameriku povećan je za 50 odsto, a uvoz za 36 odsto, što govori da se ekonomska saradnja sa najvećom svetskom ekonomijom ubrzano povećava. Inače, Amerika je tek na 18. mestu među spoljnotrgovinskim partnerima Srbije u 2020. godini. U Sjedinjene Američke Države izvezli smo robu vrednu 369,3 miliona dolara, dok je uvoz bio vredan 442,2 miliona dolara.
Kako piše Nova Ekonomija, srpska strana od dolaska DFC-a očekuje da će za njima doći i američke kompanije. Iako Sjedinjene Američke Države nisu među najvećim investitorima u Srbiji, gledajući priliv stranih direktnih investicija po zemljama, situacija je nešto drugačija.
Prema statistici stranih direktnih investicija (SDI) koju vodi Narodna banka Srbije, od 2010. zaključno sa 2019. godinom iz SAD je u Srbiju investirano oko 500 miliona evra. Od 2001. godine taj iznos je oko milijardu evra. Treba reći da je 2018. a posebno 2019. godine zabeležen ogroman skok investicija iz SAD. Dok do 2018. nije bilo većeg godišnjeg neto priliva od 40 miliona dolara, u 2018. godini iz SAD je stiglo 68 miliona, a u 2019. čak 186,8 miliona dolara.
“Ako gledamo strateški, SAD na ovim prostorima nedostaje jedan mehanizam koji bi bio pandan onome što Rusija i Kina, kroz različite državne, garantne fondove i kompanije (od kojih su neke opet državne, a neke “privatne” a zapravo itekako pod kontrolom države) već rade – nastupaju strateški, ulažući sredstva u projekte tzv. kritične infrastrukture, bilo saobraćajne, bilo komunikacione”, kaže Savković.
Prema njegovim rečima, to je jedna od najvažnijih priča u aktiviranju potencijala Balkana, ali i kontrole ili makar prisustva na ključnim tranzitnim rutama.
On navodi da će američke kompanije ići u korak sa kompanijama drugih aktera na Zapadnom Balkanu.
“Same kompanije se sigurno neće suprotstavljati bilo čijem uticaju, i mislim da ovde nije ideja u suprotstavljanju, već da idete u korak sa nekim, da budete prisutni, da imate svoj okvir i format, pa i šemu finansiranja i onda možete da kažete, ministru ili šefu te i te vlade, “znamo šta vam druga strana nudi, mi smo spremni da vam ponudimo ovo””, zaključuje Savković.