Danas se obeležava 30 godina od samita Evropskog saveta, održanog u Kopenhagenu 21. i 22. juna 1993. godine na kome su postavljene osnove za politiku proširenja Evropske unije nakon Hladnog rata.
Dvanaest šefova država i vlada zemalja članica EU je tokom dvodnevnog skupa u prestonici Danske usaglasilo prvi put opšte kriterijume koje zainteresovane države i potencijalni kandidati za članstvo u Evropskoj uniji moraju da ispune. Kopenhaški kriterijumi su od tada do danas, u proteklih 30 godina, centralni element u procesu proširenja EU.
Definisana su tri kriterijuma: politički, ekonomski i institucionalni. Politički kriterijum podrazumeva da države moraju imati stabilne institucije koje garantuju demokratiju, vladavinu prava, ljudska prava i poštovanje i zaštitu manjina. Ekonomski kriterijum zahteva od potencijalnih članica EU funkcionalnu tržišnu ekonomiju i kapacitet da se suoče sa konkurencijom i tržišnim silama unutar Unije. Konačno, potencijalno članstvo u Evropskoj uniji pretpostavlja od država sposobnost da preuzmu sve pravne obaveze koje iz toga proističu.
Uz ova tri kriterijuma, u zaključcima Kopenhaškog samita naglašava se, u kontekstu daljih proširenja, i neophodna spremnost EU i njenih institucija da prihvate nove članice.
Definisanje Kopenhaških kriterijuma se odigralo u značajnom i složenom trenutku za evropske integracije. Nakon raspada Istočnog bloka, post-socijalističke zemlje Centralne i Istočne Evrope su ušle u političku i ekonomsku tranziciju. Većina je do 1993. godine zaključila sa Evropskom unijom sporazume o pridruživanju (Evropske sporazume), ali su izražavale zahteve za prijemom u EU. Stoga su lideri Evropske unije, na francusko insistiranje, prvi put utvrdili jasne opšte kriterijume za punopravno članstvo, koji se odnose na sve zemlje Centralne i Istočne Evrope, kao i potencijalne druge kandidate za prijem u EU.
Kopenhaški kriterijumi su tokom devedesetih i početkom dvehiljaditih godina odigrali ključnu ulogu u podsticanju reformi u centralno-istočnoevropskim državama, što je rezultovalo istorijskom odlukom upravo na samitu u Kopenhagenu, skoro deceniju kasnije – 2002. godine, da se 10 zemalja primi u Evropsku uniju.
Veliko proširenje Unije iz 2004. godine, kada su u EU ušli Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Slovenija, Estonija, Letonija, Litvanija, Malta i Kipar, dovršeno je 2007. godine sa ulaskom Rumunije i Bugarske.
Iako su Kopenhaški kriterijumi u središtu i procesa pristupanja zemalja Zapadnog Balkana EU, one na tom putu ostvarivanja predviđenih merila značajno zaostaju, te osim Hrvatske, koja je pristupila 2013. sve ostale su dočekale izvan Evropske unije tridesetu godišnjicu samita u Kopenhagenu, kao i jučerašnju dvadesetu godišnjicu Solunskog samita, na kome je svojevremeno potvrđena evropska perspektiva Zapadnog Balkana.
Redovni godišnji izveštaji Evropske komisije o napretku država Zapadnog Balkana, kao i brojne usvojene rezolucije Evropskog parlamenta, ukazuju da su glavni problemi koji koče zapadnobalkanske zemlje upravo vezani za srž Kopenhaških političkih kriterijuma, odnosno da postoje značajni nedostaci u pogledu funkcionisanja demokratskih institucija i vladavine prava, kao i poštovanja ljudskih prava.
Snažniji fokus Evropske unije na političke kopenhaške kriterijume, pre svega kroz jači naglasak na ključna poglavlja 23 i 24, a kasnije i formiranje Klastera 1 u novoj metodologiji pregovaračkog procesa, govori o velikoj važnosti ovih pitanja za države kandidate. Ove reforme procesa, međutim, za sada nisu rezultirale značajnijim napretkom u procesu proširenja, budući da ispunjenje postavljenih uslova zavisi kako od kapaciteta država regiona, tako i od političke volje njihovih vlada.